Vraćajući se na izvore antičke filozofije i filozofa koji su na osnovu promatranja malih sredina uočili
sve ljudske osobine, koje su samo umnožene i dograđivane vremenom, a tiču se čovjeka kao
društvenog i političkog bića, ostaju isti uzroci i posljedice po pitanjima: koga treba društvo i zašto je
skoro tri milenijuma sve protiv volje društva? Zašto najmoralniji, najradniji, najugledniji ili najumniji
ne vode društva, gradove, države, nego svi sem njih? Ko zaista odlučuje o tome?
Da se društvo može naći u krizi izbora kada pravi loše izbore, naivni bi bili da nije moguće. Ali, zašto je
toliko sužen izbor, pa se često bira "manje zlo", nije stvar izbora širokih masa, već uskih,
unutarideoloških i, sada već moderno – dominantnih unutarpartijskih odnosa. U ekonomski
siromašnijim društvima, borba za materijalni i društveni status je nemilosrdna, pa tako politika
predstavlja izvjesnu prečicu do sticanja istih. Politički kadar se formira oko ideologije kojoj prilaze svi,
ali se zatim formiraju frontovi unutar političkih stranaka, koji su često daleko krvaviji od onih
međustranačkih. Tu se dešavaju borbe za nadgornjavanja, u kojima nema pravila, i u kojima
nekvalitetni imaju okršaje sa kvalitetnima, bez da su ovi drugi i svjesni toga, dok im se hrđa ne nađe
oko vrata. Na kraju, kada shvate da ih u visokoj politici i odlučivanju nema, shvate oni, a shvatimo i
mi, samo bez mogućnosti da više i jedni i drugi na to utječemo.
Taj unitarni vid borbe je za
intelektualce poguban, jer su protiv njih oni koji to nisu i koji u političku partiju ulaze da bi bili "nešto"
i da ne bi bili "ništa" i spremni su na sve da tako i ostane. Na djelu je borba za dominaciju protiv onih
koji su antipod svemu tome, makar njihov identitet u društvu ne počivao ni na čemu drugome do na
autoritetu znanja i morala. Status ohlađenih i nezainteresiranih elita, nije ponikao iz njihovog izbora,
već iz prinude da ostanu čisti, dosljedni i dostojni. Oni su, zapravo, postali oni koji su eliminirani na
sve moguće načine zarad odsustva usporedbe sa njima i personalnih ponuda i izbora, iz razloga
uklanjanja konkurencije onima koji nikada nisu bili svjesni da ih upravo ta konkurentnost spašava da
se ne prožderu u okršaju sa sebi sličnima.
Intelektualni kapaciteti su ideološke orjentacije, etičke dimenzije i plemenitih motiva, pa i po formi i
sadržini karakternosti, svakako, suprotstavljeni klasičnom i nepromjenjljivom odredištu onih kojima
njihova superiornost smeta. Borba za unutarpartijsku dominaciju je borba da se izbori za mjesto
boljeg od drugih, a kako se drukčije nemoralni, neradni, neugldeni i pokvareni mogu istaći i reći
svojim sljedbenicima i nesljedbenicima da su najbolje što se može ponuditi, ukoliko ne eliminiraju
svoje oponente da ne bi stali rame uz rame sa njima, te dali ljudima mogućnosti da uporede?
Intelektualaca nema u politici, ne voljom masa, nego voljom pokvarenih i nesposobnih koji su ih
prljavom borbom otjerali iz politike i koji dominiraju samo u odsustvu njih kao svojih antipoda. Ti
pokvarenjaci, u borbi za lične interese i pozicije, ne trpe, čak i u borbi za istu stvar, one bolje od sebe i
čine sve da ih satru ili bar okrne, kako ne bi bilo ikakve usporedbe. Narod tako dobija lošu ponudu
izbora, a loša ponuda dobija šansu izbora.
Tako dolazi do loše vlasti i još gore sudbine za ljude. Na
kraju krajeva, nametanje poltronstva, ulizivanja, beskičmenjaštva, spremnosti na sve ono najprljavije
što ljudskom umu može pasti na pamet i što može dovesti do određenog položaja u politici, ali
najprije sticanja lične koristi, intelektualcima je neprihvatljivo, strano i ogavno. Mnogi, zato, ne
prihvaćajući "pravila igre", sklanjaju se sami, ne čekajući "uklanjanje" i degradiranja. A narod? On
ostaje da prebira po političkom izmetu.
AUTOR – Dženis Šaćirović, univerzitetski poslenik
Redovni član NUNS-a i IFJ-a