Oni kao hoće da se odcjepljuju a mi im kao ne damo.
Tridesetak godina je prošlo, od dana kada je vojnik Bahrudin, u izjavi za YUTEL, negdje na liniji razgraničenja između tadašnje JNA i jedinica HV, na nekom od brojnih ratišta u Hrvatskoj odaslao u eter jednu zanimljivu rečenicu „Oni kao hoće da se otcjepljuju a mi im kao ne damo“ i još je upečatljivo dodao „ustvari mi samo hoćemo da se vratimo u kasarnu, ništa više“.
Dobro smo upoznati da je od „JNA – jugoslovenske narodne armije“ i reprezentativne vojne sile nastala agresorska vojska koja je sijala strah i trepet po bivšim Jugoslovenskim republikama, u Sloveniji su se zadržali kratko, u Hrvatskoj dosta duže i sa dosta velikim zločinima, gdje god su bili, mnogo pepela i dima ostavljali su iza sebe, a u Bosni i Hercegovini ostali su najduže. I napravili su sve zločine koji se mogu naći u modernoj literaturi pri opisu nečovječnog, nehumanog i nedostojanstvenog djelovanja, čak i u ratnom stanju.
Ispostavilo se da je JNA bila osovina oko koje su se formirale, okupile i dejstvovale druge organizovane vojne i paravojne formacije, a sve posljedično na bazi davno skovanih planova o stvaranju velike Srbije. Naravno, ovdje govorimo o obrnutoj proporcionalnosti, što su aspiracije, težnje i djelovanje na stvaranju velike zemlje svih Srba na području bivše Jugoslavije bile „življe“ to su narodi preko čijih leđa se ona pravila bili sve manje živi. Doslovno.
Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu je presudio: genocid, etničko čišćenje, progoni, masakri, nehumano i nečovječno ponašanje, nepoštivanje pravila rata i ratovanja, neke su ali ne sve stavke presuda vojnicima, zvaničnicima, vojnoj upravi, civilnoj upravi, koja se svesrdno borila za vrijeme agresije na Hrvatsku a posebno na Bosnu i Hercegovinu devedesetih.
Vratimo se na Bahrudina sa početka teksta.
Njega sam uzeo kao svojevrstan uvod kako bih lakše opisao i dočarao vjeru u „bratstvo i jedinstvo“ koja je u bivšoj „Jugi“ najviše bila prisutna u Bosni i Hercegovini. Najviše tamo gdje se miješalo najviše etničkih struktura, gdje se miješalo najviše naroda i narodnosti, gdje se živjelo teško ali pošteno. Bosna i Hercegovina, možda se trebala i zvati Radničkom Federativnom Republikom Bosnom i Hercegovinom, umjesto Socijalističkom Federativnom, jer sav „hard work“ baziran je bio od Mramora do Đurđevika, od Stare jame u Zenici do Ljubije u Prijedoru, od Energoinvesta, Vatrostalne, Metalnog, Krivaje…
U ratu bjesomučno se paralelno uz genocid, etnocid, kulturocid i urbicid, dešavao još jedan zločin, „industrijocid“, politika vođena sa namjerom da zatre i u prah pretvori svaki mogućnost proizvodnje, rada i djelovanja u svim gigantima jugoslovenske privrede, poredanim od mora do Save od Drine do Une…
Bahrudin je do 1991 vjerovao u bratstvo i jedinstvo, koje je mnogima nedugo potom došlo glave…
Nastaviti će se…