Bio gluhonijem, a na smrtnoj postelji uspio izgovoriti šehadet naglas

Neki dan mi prijatelj ljekar iz jedne arapske zemlje ispriča jedan neobičan svoj doživljaj i događaj koji kaže da neće nikada zaboraviti. Kratko na odjelu gdje je radio stigao im je jedan pacijent s teškim oboljenjem i brzo je pao u smrtnu agoniju. Po nalazima i faktičnom stanju vidjelo se da živi svoje zadnje momente dunjalučkog života u bolničkom krevetu. Približio sam mu se i ljubazno ga zamolio da izgovara kelime i šehadet, međutim on me samo gledao s zatvorenim usnama i jezik mu se nije pomicao. Poslije nekog vremena ponovio sam to isto s njim. Međutim razultat je bio isti. Nije izgovarao kelime i šehadet. Bio je u smrtnoj agoniji i preznojavao se. Opet sam mu govorio da kaže “ ešhedu en la ilahe illellahu ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu.” On je samo šutio. Ali u jednom od mojih nagovora, čuo sam da tiho izgovara kelime i šehadet. Bio sam radostan zbog toga. I ubrzo je ispustio dušu. Rahmetullahi alejhi.
Ubrzo nakon toga posjetila ga je majka njegova i plakala je pored mrtvog sina. Ja sam joj prišao kao iskusan ljekar u takvim situacijama i rekao joj šta je bilo. I dodao da sam kao vjernik radostan da je njezin sin zadnje nefese dunjalučkog života završio sa riječima šehadeta. Njezin plač se tada pojačao i rekla mi je:” Ali gospodine moj sin je cijeli život bio gluhonijem. On nikada ni jednu riječ nije za života izgovorio. “Allahu ekber!”, uzviknuo sam!

(Dr. Fikret Arnaut, Facebook)