Šesnaest godina nakon što je SAD izvršio invaziju na Irak i ostavio stazu uništenja i haosa u ovoj državi i u regiji, jedan aspekt rata ostaje sramotno neistražen: zašto je on uopšte vođen? Šta se Bushova administracija nadala da će postići ratom?
Zvanična i široko prihvaćena priča ostaje da je Washington bio motiviran programom oružja za masovno uništenje Saddama Husseina. Posebno su njegove nuklearne sposobnosti, smatrane dovoljno alarmantnim da počnu rat. Kako je tadašnja državna sekretarka Condoleezza Rice rekla: „Ne želimo da nepobitni dokaz bude oblak u obliku gljive.“
Iako Saddam nije imao aktivan program oružja za masovno uništenje, ovo objašnjenje je pronašlo podršku među nekim stručnjacima za međunarodne odnose, koji kažu da dok je Bushova administracija bila u krivu u vezi oružja za masovno uništenje, bila je iskreno u krivu.
Obavještajni podaci su komplikovan, mutan poduhvat, zatim kažu, i uzimajući u obzir zlosutnu sjenku napada od 11. septembra, američka Vlada je razumno, iako tragično, pogrešno protumačila dokaze o opasnostima koje je Saddam predstavljao.
Nema dokaza za tezu
Postoji jedan veliki problem sa ovom tezom: za nju nema dokaza, izuzev riječi Bushovih zvaničnika. A budući da znamo da je ova administracija bila uključena u raširenu kampanju zavaravanja i propagande nakon rata u Iraku, malo je razloga da im se vjeruje.
Moja istraga o uzrocima rata otkriva da je on imao malo veze sa strahom od oružja za masovno uništenje – ili drugim tobožnjim ciljevima, kao što je želja da se „širi demokratija“ ili zadovoljne naftni ili izraelski lobiji. Bushova administracija je prije izvršila invaziju na Irak da demonstrira silu.
Brza i odlučna pobjeda u srcu arapskog svijeta bi poslala poruku svim državama, posebno nepokornim režimima kao što su Sirija, Libija, Iran ili Sjeverna Koreja, da je američka hegemonija tu s namjerom da se zadrži. Jednostavnim rječnikom rečeno, irački rat je motivisan željom da se ponovo uspostavi američki status vodeće svjetske sile.
Zaista, čak je i prije 11. septembra, tadašnji ministar odbrane Donald Rumsfeld vidio Irak kroz prizmu statusa i reputacije, zalagavši se u februaru i julu 2001. da bi zbacivanje Saddama „poboljšalo američki kredibilitet i utjecaj širom regije“ i „pokazalo u čemu je bit američke politike“.
Ove hipoteze su katalizirane u stvarnost do 11. septembra, kada su simboli američke vojne i ekonomske dominacije uništeni. Pokrenuta poniženjem, Bushova administracija je osjetila da je SAD trebao ponovo nametnuti svoju poziciju neospornog hegemona.
Afganistan je bio preslab
Jedini način da se pošalje poruka tako prijeteća bila je uzbudljiva pobjeda u ratu. Ključno je bilo, međutim, to što Afganistan nije bio dovoljan: bila je to naprosto preslaba država.
Kako zatvorski nasilnici znaju, reputacija strašnog se ne stiče tako što premlatite najslabijeg u dvorištu. Ili kako je Rumsfeld rekao 11. septembra, „trebamo bombardovati nešto drugo da dokažemo da smo, znate, veliki i snažni i da nas se neće maltretirati ovakvim napadima.“
Štaviše, Afganistan je bio „fer“ rat, milo za drago odgovor na talibansko pružanje utočišta vodstvu Al-Kaide. Rumsfeld, zamjenik ministra odbrane Paul Wolfowitz, i podsekretar odbrane za politiku Douglas Feith smatrao je ograničavanje osvete Afganistanu opasno „ograničenim“, „slabim“ i „uskim“. Takav postupak, kazali su, „može biti percipiran kao znak slabosti prije nego snage“ i pokazati „da ohrabruje umjesto da obeshrabri režime“ koji se protive SAD-u.
Znali su da je slanje poruke neobuzdane hegemonije sadržavalo disproporcionalan odgovor na 11. septembar, onaj koji se mora protezati dalje od Afganistana.
Irak se uklapao i zato što je bio moćniji od Afganistana i zato što je bio na udaru otkako je George HW Bush odbio ustrajati na Bagdadu 1991. Poslije je to, međutim, postalo neodrživo.
To da je Irak napadnut radi demonstracije sile potvrdilo je nekoliko izvora, posebno glavni – privatno. Viši zvaničnik administracije rekao je reporteru, nezvanično da „Irak nije bio samo o Iraku“, već da se prije „ticao tipa“, uključujući Iran, Siriju i Sjevernu Koreju.
Ledeenova doktrina
U dopisu izdatom 30. septembra 2001, Rumsfeld je savjetovao Busha da „američka Vlada treba vizualizirati cilj na ovom principu: novi režimi u Afganistanu i drugoj ključnoj državi [ili dvije] koje podržavaju terorizam [da ojačaju politička i vojna nastojanja da promijene politike drugdje]“.
Feith je pisao Rumsfeldu u oktobru 2001. da bi akcija protiv Iraka olakšala da se „suprotstavi – politički, vojno ili na neki drugi način“ Libiji i Siriji. Što se tiče tadašnjeg potpredsjednika Dicka Cheneyja, jedan bliski saradnik je otkrio da je ovo razmišljanje iza rata trebalo pokazati: „Mi smo sposobni i spremni udariti na nekoga. To šalje veoma snažnu poruku.“
U kolumni iz 2002, Jonah Goldberg je skovao „doktrinu Ledeen“, nazvanu po neokonzervativnom historičaru Michaelu Ledeenu. Ova „doktrina“ kaže: „Svakih otprilike desetak godina, SAD treba pokupiti malu, bezveznu državu i lupiti njome o zid, samo da pokažemo svijetu da mislimo ozbiljno.“
Može biti uznemirujuće za Amerikance da ne kažu ništa za milione Iračana da je Bushova administracija potrošila njihovu krv i blago na rat inspirisan Ledeenovom doktrinom. Je li SAD zaista počeo rat – onaj koji je koštao hiljade milijardi dolara, usmrtio stotine hiljada Iračana, destabilizirao regiju i pomogao da se kreira grupa Islamska država u Iraku i Levantu (ISIL) – samo da dokaže poentu?
Još više uznemirava činjenica da je Bushova administracija koristila oružje za masovno uništenje kao paravan, sa jednakim sijanjem straha i strateškim pogrešnim predstavljanjem – laganjem – da se postigne željeni politički efekat.
Teorija zavjere
Zaista, neki američki ekonomisti razmatraju da je ideja da je Bushova administracija namjerno obmanula državu i svijet u rat u Iraku „teorija zavjere“, poput vjerovanja da je predsjednik Barack Obama rođen izvan SAD-a ili da se Holokaust nije desio.
Ali ovo, nažalost, nije teorija zavjere. Čak su i Bushovi zvaničnici nekada odbacivali svoje odbrane. Feith je priznao 2006. da „rezon za rat nije zavisio od detalja ovih obavještajnih podataka iako su detalji o obavještajnim podacima ponekad postajali elementi javne prezentacije“.
Činjenicu da je administracija koristila strah od oružja za masovno uništenje i terorizma da vodi rat za hegemoniju trebao bi primiti k znanju američki politički establišment spreman da rehabilituje Georgea W. Busha usred vladavine Donalda Trumpa, pogotovo zato što John Bolton, Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, izgleda spreman da upotrijebi slične metode sa sličnim ciljem u Iranu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera