Zašto bi iko mrzio Muju i Hasu iz viceva o priglupim i naivnim Bosancima? Oni uveseljavaju važnije ljude od sebe kad se ovi opuste željni razbibrige. Zovu ih da se s njima išegače, plate im piće namigujući međusobno i likujući na njihovu glupljivost, u istom trenutku osjećajući nekakvu pritajenu i nadmoć i olakšanje. Ipak, nad Mujom i Hasom je izvršeno nekoliko genocida u posljednjih sto pedeset godina.
A, zašto bi neko želio zlo Aliji Sirotanoviću? Čovjeku koji natovaren bijedom i teškim fizičkim radom, onako veseo, traži samo veću lopatu. Traži li Alija Sirotanović da poboljša svoj status ili pokazuje interes za visoku politiku? Ama jok, dajte čovjeku veću lopatu, pobogu. Ipak, tom lopatom je hiljadama Alija tijelo zakopavano po masovnim grobnicama, a poslije premještano na nekoliko različitih lokacija.
Ni Mujo niti Haso, a ni Alija niti Ramo, koji čisti čizme partizanima Mirku i Slavku, nisu prijetnja nikome. Čak štaviše, oni su tako predano prihvatili svoj podređeni položaj i spremni su na sve kako bi se dokazali kao prava raja. Oni su veseli, druželjubivi, dobri domaćini, mnogo tolerantni, simpatični, slatko naivni. I što je najvažnije – dovoljno priglupi, tako da bi kao komšija ili predstavljajući se kao prijatelj, uvijek mogao od njih uzeti ono što ti treba, a da u isto vrijeme u njima imaš i pouzdana saveznika.
Zaista, kada se govori o Bošnjacima, takav profil marginalnih likova i danas je glavna vodilja u percepciji i onih okolo nas koji se predstavljaju kao komšije, i onih koji nam dolaze da nas izmire sa tim komšijama.
Da li je to dovoljan razlog što ovaj narod biva toliko napadan u kontinuitetu? Nije razlog ali jest posljedica.
Jesu li Bošnjaci oduvijek bili takvi bezglavi
Moguće je biti ujedno i dobar i samosvjestan.
U mnogim dokumentima srednjeg vijeka nas oslovljavaju kao Dobre Bošnjane. To je možda u to vrijeme bila čast, kompliment pa čak i prednost. Bosna je bila sila koja je po potrebi prkosila, a po potrebi i balansirala između istoka i zapada. Međutim, u ovom današnjem okruženju biti samo dobar bez mudrosti znači mnogo stradati. Ta paradigma dobrodušnosti graniči sa naivnošću. I kada gledamo iz perspektive zlonamjernika, da – to zaista njima izgleda kao ukusan zalogaj.
Obezglavljenost Bošnjaka veže se uz vrijeme ideološkog sudara istoka i zapada u 19. stoljeću baš preko leđa ove teritorije kada cijela bošnjačka elita, akademska zajednica i svako ko je iole bio učen biva smaknut ili protjeran. Ostala je sitna raja, sluđena, uplašena, bez pravog oslonca i vođe na nemilost onih od kojih će kasnije izniknuti najbrutalnije ideologije dvadesetog stoljeća.
Taj podanički mentalitet
Neki kažu da taj osjetni podanički mentalitet Bošnjaka služi kao odbrambeni mehanizam da bi uopšte preživjeli u neprijateljskom okruženju. Hm, ne čini se dovoljno uvjerljivo.
Stotinu godina Bošnjaci trpe najbrutalnija stradanja na svojoj zemlji, a da nisu prešli tuđu granicu ili da su pokazali i mrvu ideološke netrepeljivosti prema ikome. Taj vjekovni narod se šutke odrekao identiteta i svega onoga što čini jedan narod narodom. Preživio je uragan nacističkog režima i njihovih pobratima ustaške i četničke ideologije.
Iako su upravo teritorij Bosne i Bošnjaci podnijeli najveći teret stradanja i pobijede nad fašizmom u bivšoj Jugoslaviji, u komunističkim propagandnim filmovima Bošnjak je mogao dogurati najviše do konjušara koji nosi mitraljez Bati Živojinoviću kojim će Bata pobiti stotine hiljada Švaba.
A ako se podsjetimo na masovne prelaske četnika u partizane i da je broj partizana u Srbiji 1943. bio dvanaest hiljada, a već 1945. čak dvjesto hiljada, bit će nam jasnije kako su se desile 90-te.
Govorio je Bošnjak srpskohrvatskim jezikom, učio tuđu historiju i svoju zaboravio. Bio je i Srbin, i Hrvat, i Jugosloven i neopredjeljen. Kao izraz dobre volje dobio je mogućnost da se izjašnjava i nesretnim vjerskim pojmom „musliman“, i to sa velikim M. Nije šala.
Ali Bošnjak je šutio i svim silama se napinjao da se prilagodi, da bude prihvaćen. Prihvatao je ulogu veselog bosanca koji je neobrazovan ali vrijedan fizički radnik.
Hiljade i hiljade Muja i Hasa je devedesetih mahalo Titovim zastavama na ulicama Sarajeva dok su im borbeni avioni prelijetali iznad glava. A kad je prvi snajper zapucao, tad se Bošnjaku kao malo, i to u nevjerici, otvorilo oko. Napola i to žmirkajući.
Samo se tom Bošnjaku moglo desiti da mu otvoreni neprijatelj mjesecima kopa rovove i dovozi tešku artiljeriju okolo grada i države, a da on ispija kahve u čaršiji i govori o bratstvu i jedinstvu.
Međutim, pitanje je – zašto bi iko mrzio tako miran i pomalo samodestruktivan narod ili ga nastojao uništiti kad su ih mogli pustiti još 20-ak godina i svi bi se pod žestokim ispiranjem mozga asimilirali u što god neprijatelj poželi? Zašto naša uporna zaboravnost, njih uporno provocira?
Ko su oni
Iako je već mnogo toga rečeno o našim mrziteljima, oni nisu ništa posebno drugačiji od drugih agresorskih i osvajačkih ideologija širom svijeta kroz historiju.
S jedne strane imamo masu nafuranu na rasističke arijevske ideje o posebnosti i nadmoći nad ostalim gojimima sveobuhvaćeno pod klikom „Bog i Hrvati“. Kao, Uzvišeni Bog je pri stvaranju čovječanstva stvorio jedan narod i rasu sa besprijekorno čistim genetskim predispozicijama pa takav narod bezbeli zaslužuje da ima čistu državu ma dokle njene granice dosezale i kroz kakav teror se zaokruživale.
S druge strane, međutim, imamo masu čija se ideologija i cjelokupno djelovanje zasniva upravo na tezi da je i taj sam Uzvišeni Bog u neku ruku Srbin. Tako da smo svi mi ustvari Srbi i ko god se odrekao svog srpstva – odrekao se i Boga, pa takav treba da bude kažnjen.
Nemojmo se zavaravati i misliti da je ovo pretjerivanje. Ljudi istinski vjeruju u to.
Iza svake zle ideologije koja na bilo koji način remeti mir drugoga postoji samo jedna jedina jednostavna premisa ili misao koliko god ona suluda bila. Iako postoji bezbroj varijacija izgovora da bi se mobilizovala masa, korijen mobilizacije je ovaj duboko podsvjesni osjećaj arogantne posebnosti.
Sotona je još jednom uspio da nacionalizuje veličanstvenu univerzalnu Isusovu poruku i skuči je u okove niskih strasti izgubljenih duša. Naravno da zločin prema drugom nema nikakvu osnovu u vjerskoj misli nego isključivo u pohlepi i zlu općenito. Upravo zato je toliko vjerske simbolike u tim izopačenim ideologijama. Nosanje kostiju umrlih svetaca, zapaljivi mitinzi, jadikovanje o vječnoj ugroženosti i laži, laži i još laži bi trebalo da običnom čovjeku otme pažnju, a poslije da ga identifikuje sa ideologijom i bude spreman da se potpuno preda kolektivnom ludilu, nošen osjećajem da se bori za neku uzvišenu stvar.
Zar nije onda fascinantno da čovjek, dobar domaćin i komšija, šeta osunčanom ulicom diveći se Božijoj kreaciji, na samo jedan poziv olinjalih Antihrista bude spreman da izazove toliku nesreću i zlo drugom čovjeku s kojim živi stoljećima?
Trebamo li i mi mrziti?
Danas, dvadeset sedam godina nakon najstrašnijih zločina od Drugog svjetskog rata, presuđene zločinačke ideologije otvoreno i koordinirano ponovo stvaraju tamu nad ovim narodom i ovom zemljom. Nakon stotine hiljada dokaza, otvorenih priznanja i presuda, kako je moguće da takve politike još uopšte egzistiraju? Postoji nekoliko očitih činjenica.
Prvo, ni najmanje osvještenje se nije desilo narodima u čije ime su počinjeni toliki zločini. Što je najtragičnije, bježeći od kolektivne krivice, čitav narod se identifikovao sa najgorima među njima i tako izazvao kontraefekat u nepovratno. Rezultat toga je začarani krug osjećanja pritisaka od realnosti, bježeći od nje u negiranje svega, osjećaja paranoične ugroženosti i na kraju povratku udaranjem ratnih bubnjeva uz već viđeno medijsko propagandno spinovanje.
Drugo, umna nedoraslost bošnjačkih lidera da kapitalizuju situaciju. To se najbolje oslikava u nasljeđenom komunističkom načinu upravljanju partijom, a sada strankom, gdje partija/stranka biva sama sebi svrha. Partija/stranka je iznad državnih interesa, u službi stranačkih uhljeba koji od sebe prave elitistički sloj ljudi – vremenom potpuno odvojenog od realnosti i običnog čovjeka. Tako stranka ustvari postaje firma koja prima samo poslušne i podobne članove.
Treće, određen sloj ljudi i medija izgubljen u vremenu i prostoru koji još uvijek priziva Jugoslaviju, bratstvo i jedinstvo, potpuno nesvjesni pozicije i okruženja u kojem se nalazimo. Zaglavljeni u idealima komunističkih iluzija vrlo su podobni za manipulisanje od strane neprijateljskih obavještajnih službi. Bučno propagirajući defetističku ogorčenost i relativiziranje neprijateljskih djela, postaju žešći u mržnji prema vlastitom narodu nego otvoreni neprijatelj. Svojim djelovanjem nesvjesno, ili možda svjesno, daju neku vrstu opravdanja neprijateljskim politikama za svo zlo koje su činile po zemlji bosanskoj.
Četvrto, podmuklost međunarodne zajednice. Svi osjećamo da ona djeluje samo onda kada je preofirno da ne djeluje. Stane uz žrtvu samo onda kada je preofirno da ne stane. A sve to naplate, naravno. Teoretski je uz nas ali u praksi jasno pokazuje da postoje granice do kojih mi eventualno možemo ojačati ili biti relevantan faktor na evropskoj sceni. Nikako se ne možemo oteti dojmu da još uvijek postoji srednjovjekovno-fanatična ideološka zatucanost u temeljima Evropske Unije, centru demokratije i sekularizma.
Sve ovo čini da se običan čovjek na Balkanu osjeća uznemireno. A posebno Bošnjak. Ne prođe ni dan, a da Bošnjak ne čuje prijetnju po njegov život, vjeru, državu. Uvijek prinuđen da se brani i strepi. A zar ne bi bilo najljepše i najprirodnije da svako ponaosob živi u miru, sreći i zadovoljstvu – za što je neophodan jedino komadić zemlje i sloboda kretanja, a nikako nacija ili sistem države? Zar ne bi čovjeka više ispunjavalo da se posveti izgradnji vlastite duše ka višim nivoima svijesti nego razmišljati kako nekome preoteti zemlju i nazvati je svojim imenom koje je ionako nekad ranije izmišljeno? Naravno da bi, ali zato je tu đavo da unosi iluzije u srca ljudi i širi nered na zemlji. Nekoga obuzme manje-više, a nekoga u potpunosti.
Da li ih trebamo mrziti zbog svega toga? Ne, ali trebamo uvijek biti svijesni s kim imamo posla.