Niko do dana današnjeg nije objasnio kako je pod Bijelim brijegom omrknuo Velež, a osvanuo nekakav Zrinjski, ali smo svi to prihvatili kao neku neminovnost i nastavili (su)život, kao da se ništa nije desilo.
A onda su na isti način oteta mnoga opšta dobra grada i jednostavno pripisana jednoj političkoj oligarhiji u posjed. Neke od tih dobara je popisao novinar Sanel Kajan, na društvenoj mreži X i niko ga ne može demantovati. Pogledajte spisak na fotografiji ispod.
Sve pobrojano je neko dao za neki svoj sitni šićar, ali što je najgore, ti su još uvjek u prilici da daju i ono što je preostalo. Nedavno smo svjedočili kako su rušitelji Starog mosta, koji su za to osuđeni za UZP pokušali preko hrvatskih zastupnika u EU parlamentu u “Hrvatsku kulturnu baštinu” upisati i taj most, kojeg smo mi teškom mukom ponovo podigli.
Na prvim izborima za gradonačelnika i gradsku upravu Mostara, pobijedila je stranka SDA, u kojoj su većinom Bošnjaci, ali je neko za sitan šićar, pod izgovorom koji danas nudi Dino Konaković (da se Hrvati osjećaju komotno), tu vlast prepustio stranci HDZ, koja će kasnije zajedno sa svojim osnivačem biti osuđena za Udruženi zločinački poduhvat protiv BiH. Dogovor je bio da se vlast rotira, ali eto da prvo na vlasti budu ti otimači opšteg dobra.
Oni se nisu namjeravali držati dogovora i molili su Boga za dobro zdravlje gradonačelnika Bešlića, koje je potrajalao blizu dvije decenije, a kad su vidjeli da mu valja umrijeti i da će se konačno morati održati novi izbori, vrlo su glasno pozivali na dogovor i promicanje europskih vrijednosti, prema kojima se izbori trebaju održavati redovno u zakonskim rokovima.
Nakon svega, oni koji predstavljaju Bošnjake su za sitan politički šićar i lični šićar otišli na noge i potpisali neke dokumente, prema kojima im garantuju ostanak na vlasti u Mostaru, ali i cijeloj FBiH, a Bošnjake su ubjeđivali da su izvojevali veliku pobjedu “deblokadom vlasti u Mostaru”.
Poglavnik, Dragan Čović se i dan danas poziva na taj dogovor, pokazuje dokumenta, ali od nas ovi naši traže da vjerujemo više njima, nego svojim očima.
To bi bio otprilike odgovor na pitanje koje je postavio novinar i zastupnik u Parlamentu FBiH, Sanel Kajan, u svojoj objavi na mreži X.
Kad se uz sve to doda da na Vakufskom zemljištu 1/1, Islamska zajednica u Mostaru ne može dobiti dozvolu za gradnju “Interkulturnog centra Mevlana”, više od dvije decenije, da smeta jedna munara od dva pedlja u nekim Rabranima trideset kilometara daleko od Neuma i ne može dobiti dozvolu za gradnju, a da crkve veće od Milanske niču preko noći i krstovi na svakom brdu, onda se treba zapitati, zaslužujemo li mi uopšte da postojimo?
Uz sve što piše u ovom članku, a moglo bi se danima pisati, ovih dana je aktuelna priča nakvog profesora matematike, Franje Šarčevića, koji je psovao mater glasačima za Željka Komšića i udario na na Prvi mart, Dan nezavisnosti BiH. U njegovu odbranu je ustala fina grdaska raja, poput Evera Kazaza, Nerzuka Ćurka i drugih. To mu je vele sloboda govora, a ako glasači za Komšića opsuju Franji, onda je to udar na multikulturu u Sarajevu.
Čemu se nadamo?
Muhamed je prije drečio i krečio kako bi branio slobodu i pravo drugima da kažu šta misle, i ako se ne slaže sa njima…čak citirao ljude kako je on slobodan čovjek. Međutim čim se radi o nekome ko nije zelen kao on, onda je tu problem. Što nam dokazuje da je Muhamed fejk, lažnjak, varalica i prevarant.
I sad Muhamed brani pravo svih onih kojima je Franjo psovao mater, da i oni psuju njemu, tako bi bilo da je bilo ko u pitanju!
I mi njemu, s pravom