Omer ibn Abdul-Aziz, nakon što je izabran za halifu muslimana, došao je kući plačući.
O tome pripovijeda njegova supruga Fatima: ”Ušla sam kod halife Omera ibn Abdul-Aziza i zatekla ga kako sjedi na mjestu gdje je klanjao namaz, a rukama je držao obraze, niz koje su se slijevale suze.
Upitah ga: “Šta ti je?”
Reče: “O Fatima, povjereno mi je vođstvo ovog Ummeta, pa razmišljam o gladnom siromahu, napuštenom bolesniku, ucviljenom siročetu, usamljenoj udovici, potlačenom i obespravljenom, usamljenom tuđincu, zatvoreniku, starcu, onome ko ima mnogobrojnu porodicu, a malo imetka i njima sličnima, po svim pokrajinama Islamskog carstva, jer znam da će me moj Gospodar pitati za sve njih na Sudnjem danu i da će, osim njih, moj parničar biti i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pa se bojim da neću imati argumente i dokaze u svoju korist i zbog toga plačem.”
Ovako je plakao veliki islamski lider u strahu da ne ispuni očekivanja ljudi, njegovog hilafeta i Allahove naredbe!