Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Sramna odluka u Parlamentu Crne Gore povodom Rezolucije o genocidu u Šahovićima još jednom je ogolila surovu političku stvarnost. Ta Rezolucija, koja je trebala biti simbol moralnog suočavanja sa prošlošću i izraz ljudske empatije prema nevinim žrtvama, podržana je od svega 24 poslanika, od ukupno 60 prisutnih u plenarnoj sali. Taj podatak ne predstavlja crni pečat na savjesti aktuelne političke elite. Deseti decembar 2024. godine sada će ostati upamćen kao još jedan sraman datum u novijoj istoriji Crne Gore. Dan kada su politički pragmatizam, etnička neośetljivost i moralni sunovrat pobijedili ljudskost i pravdu. Dan kada se po drugi put, ubijaju Bošnjaci-muslimani — ovaj put ne mecima, već nepravdom, ravnodušnošću i političkom kalkulacijom. To je drugi zločin nad žrtvama Šahovića, jer su sada ubijeni nemilosrdno ništa manje bolnije ni sramnije nego te 1924. godine
Kao čovjeku, kao nekome ko vjeruje u osnovne principe pravde, ljudskosti i odgovornosti, teško mi je da prihvatim ovu odluku. Teško mi je da povjerujem da u 21. veku u zemlji koja teži evropskim vrijednostima nema mjesta za istinu, pravdu i solidarnost. Ova odluka pokazuje mračno lice političkih oligarha, onih koji su spremni da gaze po kostima nevinih zarad očuvanja svojih fotelja, privilegija i iluzije vlasti. Da li je ikada moguće govoriti o pomirenju i praštanju kada živimo u društvu koje ne ośeća bol? Društvu koje ne prepoznaje empatiju, niti na bilo koji način preuzima krivicu za djela koja su baš njegov dio prošlosti? Zaborav je najstrašnija kazna za žrtve, a ova odluka Parlamenta Crne Gore upravo je to — institucionalizovani zaborav.
Ubiti jednu osobu je zločin, ali ubiti hiljade je politička strategija, riječi su koje bi mogle najbolje opisati ovaj čin. Ova rečenica ne pripada samo analima crnogorske istorije već univerzalnoj istoriji ljudske sramote.
Ovaj dan, 10. decembar 2024, neće biti zapamćen samo kao dan kada je crnogorski Parlament odbio Rezoluciju o genocidu u Šahovićima, već kao simbol kapitulacije pred moralnom odgovornošću. To je datum koji će ostati urezan u śećanju svakoga ko vjeruje u pravdu, istinu i ljudsku čast. Ova odluka nije samo politička čin već moralni sunovrat. Njom su poslata tri strašne poruke. Prvo, čini se da politički interesi i etničke podjele imaju veću težinu od nevinosti žrtava. Drugo, jasno je stavljeno do znanja da je institucionalni zaborav način kako se Crna Gora obračunava sa prošlošću. Treće, poslata je poruka da pravda nije univerzalna već selektivna kategorija koja zavisi od broja ruku u parlamentu. Ovo nije politička poruka živima, već i uvreda mrtvima. Ovo nije samo glasanje o rezoluciji, već presuda pravdi i čovječanstvu. Onaj ko ćuti pred nepravdom postaje saučesnik u zločinu. Danas je crnogorski Parlament stao na stranu zločina i saučesništva a to se ne može ni zaboraviti ni oprostiti. Želim jasno reći — dok ćutimo, odobravamo. Dok ćutimo, ubijamo po treći put. Ubijamo istinu. Ubijamo pravdu. Ubijamo nadu. Istorija će sve zabilježiti. Sud će kad-tad doći, jer nepravda može trajati dugo, ali ne zauvijek.
Sramna odluka crnogorskog Parlamenta nije samo trenutak političkog sunovrata — to je rana koja neće zarasti. Zločin u Šahovićima nije završen 1924. godine, niti je danas okončan. On traje, tinja u ćutanju onih koji imaju moć da ga osude a ne čine to. Svaki prećutani glas za pravdu, svaka podignuta ruka protiv istine, svaka prećutana rečenica o žrtvama — novi je udarac na same temelje ljudskosti. Međutim, ne zaboravimo — istorija nikada ne ostaje nijema. Na njenim stranicama neće biti zapisani oni koji su ćutali, već oni koji su tražili pravdu, ma koliko to bilo uzaludno. Jer, sram može da potraje, ali pravda ma koliko kasnila, uvijek stiže. Na kraju, neće se pamtiti ni politički pragmatizam ni političke koalicije, već lice ljudskosti — ili njegov izostanak to jest sunovrat. A tog 10. decembra 2024. godine, lice ljudskosti izostalo je. I to je grijeh kojeg ni vrijeme neće moći zaliječiti baš kao ni genocid u Šahovićima.
Zločin je kad se ubije istina a bol žrtava proglasi ,,davnom” prošlosti. Zločin je tišina u sali parlamenta dok pravda umire pred očima javnosti. Zločin nije samo ono što se dogodilo 1924. godine, već i ono što se dogodilo 10. decembra 2024. godine. To je zločin protiv pravde, zločin protiv istine i zločin protiv nevinosti. Ime ovog zločina ne piše se mastilom već suzama potomaka žrtava, krvlju istorije i tišinom koja para dušu. Zločin koji se ne osudi, ponavlja se a ime ovog zločina biće zapisano u analima naše kolektivne sramote. I neka se zna — zločin ima svoje lice, zločin ima svoje ime a ime ovog zločina je vječna opomena svakome ko misli da se ćutanjem može sakriti nepravda. Jer zločin traje dok god traje ćutanje, a zločin bez osude je zločin bez kraja.