Fejsbuk nas je podsjetio na jednog dragogo čovjeka kojeg smo upoznali prije osam godina u Sarajevu. Stanovao sam blizu muzičke gimnazije i susretao to ljeto ovog divnog insana, kojeg bih želio ponovo sresti.
Ovo je inače poučna priča za one koji kukaju i psuju državu, a mrsko im zasukati rukave i uhvatiti se kakvog posla.
Zemlja bosanska je plodna i svakom ko je obrađuje daje mogućnost da živi od svog rada. Težački je to život, ali nema ništa što usrećuje tako, zanm to iz vlastitog iskustva jer sam odrastao na selu sa roditeljima težacima, na koje sam neizmjerno ponosan!
Ovo je status koji sam te godine napisao:
Gledam jutros ovu postenu ljudinu kako pjevušeći na jednom sarajevskom parkingu aranžira svoj izlog. Malo krompira, zeleni, jagoda, trešanja…Čvrst stisak njegove tezačke ruke je nešto najljepše što mi se desilo u zadnje vrijeme!
Ja sam Huso iz Visokog – reče ljubazno.
Huso ne kuka ni na državu ni na sudbinu. Odložio pušku i uhvatio se motike. Radi i živi od tog rada. Ostavih neke siće bakšiša, a on sav u nevolji veli – sramota je ovo uzeti, hoće da mi da nešto još…nije naučio da mu se bilo šta poklanja!
Kako je samo divan čovjek ovaj dobri Huso!
