Da li vam je jasno da kroz ogromne poreze plaćamo ljude koji se lažno predstavljaju kao stručnjaci?

Privatne visokoškolske ustanove u našoj zemlji su prije svega profitne, pa tek onda obrazovne institucije.

Naravno da ko želi da uči i radi, može i na privatnim fakultetima steći prestižna znanja, ja pričam o kupljenim diplomama.

Politika je kumovala otvaranju ogromnog broja privatnih obrazovnih institucija. Vladajuće stranke trebaju brzo formalno obrazovane ljude i zato same pomažu ovdašnju obrazovnu kriminalnu hobotnicu, da što prije zaposle svoje članove, svakako neće raditi ništa.

Ova država je zbog ovog prerasla vic, mi smo najveća karikatura Evrope. Niko nas odveć ne doživljava ozbiljno.

Ovdašnje diplome ne priznaju ni prve komšije, a ljudi se pitaju zašto.

Do juče se ovdašnji živalj mogao braniti neznanjem, ali od juče nakon masovnog hapšenja lidera visokoškolskih ustanova u oba BiH entiteta, jasno je da je prodaja diploma visokoprofitan biznis i da ima zaštitu u politici.

Spisak ljudi koji danas rade u institucijama ove preskupe države sa kupljenim diplomama je ogroman, ne može stati u tekst.

Da li vam je jasno da kroz ogromne poreze, a među najvećim su u okruženju, plaćamo ljude koji se lažno predstavljaju kao stručnjaci.

Istraga je otkrila ono što svi znaju, da se na privatnim fakultetima diplome mogu kupiti i da postoji cjenovnik, neformalna administracija koja to pokriva. Ovo će srozati i ono malo obzira prema ovdašnjim diplomama, i naravno obiće se o najbolje, koji će biti kolateralna šteta ovako masovnog uzorka obrazovanih fakturisanim diplomama.

Zato su ovdašnji javni Univerziteti sve prazniji? Pa, zašto bi neko ko zna i umije završio fakultet ovdje gdje će njegova diploma svakako biti manje vrijedna od one kupljene na privatnom fakultetu i nekom iz stranke. Podsjećam, Milorad Dodik je jasno rekao, obraćajući se podmlatku svoje stranke na Jahorini – Džaba vam diplome i sposobnosti ako niste u stranci.

Ovo je upravo taj model.

Javnost ova tema uopšte ne zanima, prolazi kao i i svaka važna tema u odmahivanju rukom, iliti, ne tiče me se, već će joj za par dana zauzeti mjesto neka nacionalromantičarska ubleha.

Moj dobri drug Refik Šećibović, jedan od najvećih stručnjaka za obrazovanje u regionu, prije šest godina dao je intervju za Buku, u kome na samom početku komentariše stanje u ovdašnjem obrazovanju. Evo šta je tada rekao: “Stanje je, formalno gledajući, depresivno i haotično, sa ubrzanom tendencijom urušavanja institucionalnog sistema obrazovanja, kao jedinog modela pristupa tržištu rada i nauci. Kriza se produbljuje sa nedostatkom ideja, odnosno kako da rešimo povezivanje adekvatnog vrednovanja znanja sa društvenim potrebama. Posledice su već vidljive, kroz odliv najboljih đaka na strane univerzitete, kroz prazne domaće univerzitete, institucionalno omalovažavanje posla profesora, tajkunske pritiske na akademske slobode, kriminal i prodaju diploma.”

Voljeti neku zemlju je više od nacionalizma i mahanja zastavama, kvazipatriotskog zaprđivanja. Voljeti zemlju znači boriti se svakodnevno za nju, činjenjem, boriti se, između ostalog, i za bolje školstvo i obrazovanje, a to nije kupovina diploma i skupljanje glasova po školama i postavljenje politički podobnih ljudi na čelo školskih institucija, već učenje od najboljih.

Propali smo kao društvo, a propadaćemo još ako ne shvatimo da smo saučesnici svaki put kad odmahnemo rukom, jer ova država može da te ne zanima, ali ovo je tvoja zemlja i to i te kako treba da ti bude važno. 

Aleksandar Trifunović/Buka