(VIDEO) Džamija u Međuriječju je obnovljena zajedničkim snagama Bošnjaka i Srba, ali i uz finansijsku podršku Srpske pravoslavne crkve

U mjestu Međuriječje, općina Rudo, prije tačno pet godina otvorena je obnovljena džamija koja je srušena tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ovaj vjerski objekt veoma je specifičan jer se nalazi na teritoriju BiH, a sa svih strana okružen je državnom granicom Srbije.

Istovremeno, džamija u Međuriječju jedna je od rijetkih koja je obnovljena zajedničkim snagama Bošnjaka i Srba, ali i uz finansijsku podršku Srpske pravoslavne crkve. Svečanom otvaranju prisustvovao je i reisul-ulema Islamske zajednice BiH Husein efendija Kavazović.

U pograničnim mjestima, do kojih poruke iz političkih centara sporije stižu i gdje su ljudi davno shvatili da jedni bez drugih ne mogu živjeti, uzajamna pomoć kao da jedva čeka da se pruži, a radost zbog susreta sa prijeratnim komšijama vraća iskreni osmijeh na lice.

Iz mjesta Međuriječje, bosanskog otoka okruženog Srbijom, stiže lijepa priča o obnovi džamije u kojoj sudjeluju i Bošnjaci i Srbi, stanovnici Rudog i Priboja, dobri ljudi koji na četiri kvadratna kilometra Bosne “zaboravljena” unutar Srbije djelom pokazuju šta znači prekogranična saradnja.

Muaz Dedović 30 godina živio je u Austriji. Danas želi da se vrati u Bosnu, a sa ostalim komšijama i Medžlisom Islamske zajednice Rudo pokrenuo je akciju obnove džamije u rodnom selu Međuriječje.

“Vrijeme nas je poslužilo. Obnavljamo uz pomoć naših komšija ovdje. To su komšije Srbi koji su s nama od prvih dana. Vilotići, Drobnjakovići, ljudi su od prvih dana sa mnom u radovima i dan-danas, a nastaviće i dalje. Pomažu dosta, a neki od komšija su donijeli peškir, neko je donio košulju, familija Grabovčić je donijela jagnje”, kaže Dedović.

Sveto Vilotić priča kako je džamija porušena 19. maja 1994. godine, iako u Međuriječju nije bilo ratnih djejstava.

“Ja sam gore neku livadu, doš'o da pomognem kupiti… Bilo je negdje oko četiri sata, puklo je nešto pa su mi, vjeruj, i grablje i vile ispale iz ruku. Sigurno, rekoh, džamija. Utom su naišli radnici, komšije iz Baktovića i kažu srušili džamiju, neki s motorima. Navodno, čujem priču juče, da su oni omašili, da su htjeli na Zabrđu da sruše džamiju da izazovu sukobe u Srbiji, ali nije. Znači, ovdje sve što je urađeno, urađeno je bez potrebe”, dodaje Vilotić.

Ljudi koji su bili ovdje, komšije, branili su to, navodi Dedović.

“Taj komšija je umro, Milanko Toković, koji je branio da se to sruši. Trebali su i u njega, možda, da pucaju, ali čovjek je otišao, sklonio se. Nije dao, branio je”, tvrdi Muaz Dedović.

Među ljudima koji obnavljaju džamiju je i Žarko Bošković, čovjek koji kaže kako ga je sramota zbog svega što se desilo iako ni na šta nije mogao uticati.

“To je dušman. To što je uradio je žalosno. Mi što možemo pomoći ćemo sve što se može. Sramota me je, jer svi smo većinom školski drugari i milo mi je vidjeti ovo što smo uradili sad. Sram ga bilo ko je to uradio. I rat, i ovo ko je uništio, jer svetinja je svetinja”, kaže Bošković.

Džamija u Međuriječju dio je vakufa Mustafe-paše Sokolovića i posljednja je od ruđanskih džamija koja se obnavlja.

Predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Rudo Mustafa Bašić ističe kako su se u njenu obnovu uključili najprije Međuriječani iz dijaspore, a onda i ostali.

“Ova džamija imat će svoj višestruki značaj. Naš identitet kroz ovu džamiju čuvamo, ovo je jedna od četiri džamije iz osmanskog perioda. A u praktičnom dijelu ona treba da nastavi jedan suživot, komšijski odnos, ona treba da služi da se sutra ovdje okupljaju sve generacije Međurječjana, bez obzira gdje živjeli – od Amerike, Evrope do BiH”, ističe Bašić.

“Živjelo se i prije rata, k'o što i danas živimo. Ti komšijski odnosi su uvijek bili dobri”, dodaje Siniša Vilotić.

Rat, mržnja i neizvjesnost, težak život i zapostavljenost raselili su stanovnike Međuriječja. Bošnjaci su ranije otišli u Evropu i Ameriku, a Srbi i danas odlaze ka Beogradu. Granica danas dijeli kuće i imanja, na teritoriji koja pripada BiH rade institucije Srbije, a sporazum o granici BiH i Srbije nikada nije postignut.

Kuća Muaza Dedovića je u Bosni, a maline je zasadio u Srbiji.

“Odavde 400 metara je granica Srbije, a isto tako oko 500 metara ovamo, a dolje 1.200 metara isto je Srbija. Četiri kvadratna kilometra ovo je Bosne ovdje”, riječi su Dedovića.

Mnogo toga im nedostaje, ali ovi ljudi ne očekuju i ne traže mnogo. Živjet će od vlastitog rada, samo da im se omogući da u 21. stoljeću ne pješače i ne uništavaju svoje automobile po kišama iskopanim putevima.

“Života na ovoj nesretnoj granici bi bilo da se dvije vlade sjednu i dogovore. Ništa mi ne tražimo, samo da nam se ovi putevi urade. Evo čovjek 50.000 komada sadi maline, još ih je koji će posaditi, ali džaba je, vidjeli ste i sami kakav je put. I ovdje je sve ‘aj kroz Bosnu, ‘aj Srbija, pa da se dogovore, pa da rade udruženim snagama. I postoje te međuopštinske saradnje koje treba na nivo podići i da se samo urade putevi, ništa drugo. Mi ćemo biti srećni i zadovoljni”, poručuje Sveto Vilotić.

RSE