Mnogo je reakcija na spomenik Kralju Tvrtku I Kotromaniću koji je pod okriljem noći “osvanuo” prekoputa zgrade Predsjedništva BiH. Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić ponosno je istakla da je Tvrtko konačno dobio svoje mjesto, aludirajući na to da se Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika nije mogla dogovoriti jednoglasno oko lokacije. Stigle su i reakcije.
Prvo je gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković rekao kako Tvrtko nije bosanski kralj, kako je to manipulisanje historijskim činjenicama i da će Banjaluka dobiti spomenik Tvrtka, samo što će on biti predstavljen kao srpski kralj.
I tako u nedogled. Međutim, historija se ne može tumačiti paušalno, proizvoljno, a još gore od toga je, što prekrajanje historijiskih fakata može imati nesagledive posljedice. Ko je bio Tvrtko je pitanje za historičare, ali akademska zajednica oba bh. entiteta ni tu nema jedinstven stav.
Krenimo redom. Da bi posmatrali i analizirali jedan historijski događaj, ili posmatrali i analizirali političku i društvenu aktivnost nekog srednjovjekovnog vladara, moramo poznavati kontekst i vrijeme u kojem se pomenuti događaj desio.
Ipak, postoji mnogo stručnih radova koji bosansko srednjovjekovlje analiziraju i stavljaju ga u kontekst jednog vremenskog perioda sa vrlo preciznim podacima i dokazima koji su neoborivi. Da bi neki rad bio tretitran kao stručan, on se bazira na dokazima i činjenicama. A ima ih, samo bi ih trebalo iščitati i razgovarati sa historičarima.
Dinastija Kotromanića
Ekskluzivitet u naslijeđivanju krune u srednjovjekovnoj Bosni imala je dinastija Kotromanića. Moćna bosanska vlastela je dobro poznavala snagu ove dinastije i nikada nije dovodila u pitanje ko ima pravo da bude vladar Bosne. Ta praksa nije bosanski specifikum. Bosanska vlastela i vladari su koncipiriali vlast kao što se u to vrijme radilo u velikim kraljevstvima Ugarske, Poljske, Francuske. To je u kršćanskoj Evropi bila biblijska dogma, da Bog daje vlast na zemlji i da je kruna sveta, a ne onaj koji je nosi.
Kruna je bila simbol suvereniteta, nezavisnosti i moći. To je bilo feudalno uređenje vlasti bazirano na tome da velikaši imaju svoje posjede koji su im donosili privrednu i društvenu moć. Iako je među bosanskom vlastelom često dolazilo do sukoba kojima su nastojali prošitri svoje utjecaje, suludo je govoriti da su bili anarhični i da nisu bili svjesni države i krune. Na koncu, moćna vlastela je svjedočila na poveljama bosanskih vladara (najviši pravni akt), pa tako i Tvrtkovim, potpisivajući se kao “Sva Bosna”, “Sav rusag bosanski” itd.
Vlastela je učestvovala u biranju vladara kroz Sabor što je još jedan od dokaza nezavisnosti i samostalnog političkog odlučivanja Bosne, bez uplitanja Srbije i dinastije Nemanjića (kada govorimo u današnjem kontekstu čiji je Tvrtko). Vodili su nezavisnu politiku, izdavali povelje, vršili trgovinske djelatnosti.
Prethodnik Tvrtka, Stjepan II Kotromanić, je do polovine 14. stoljeća vodio žestoke bitke protiv srpskih despota i vladara za teritorij Humske zemlje (današnja Hercegovina). U tom periodu zauzeo je Humsku zemlju koja je i danas u sastavu BiH, te je izveo Bosnu na more.
Gradonačelnik Banjaluke, kada predstavlja Tvrtka kao srpskog kralja, kaže da je Tvrtko kada se krunisao uzeo titulu srpskih vladara – Stefan. Tvrtkov prethodnik je imao istu titulu Stjepan, kao i svi vladari Bosne. To nije nešto što je naslijeđe srpskih vladara, već je to bila vladarska titula koja je označavala aristokraciju tog vremena.
Da bi razumijeli kompleksnost političkih i društvenih prilika tog vremena, moramo reći da su Bosna i Srbija tokom srednjeg vijeka bili pod utjecajem moćnih vladara Ugarske, Mletačke Republike, Vizantije, a kasnije i Osmanskog carstva i da su se sve koalicije i sukobi dešavali kako bi se zaštitli vlastiti interesi i nezavisnost , koliko je to bilo moguće. I bračne veze suparnika koji su postajali krvno povezani, imali su političku pozadinu kako bi se neki spor riješio.
Krunisanje Tvrtka u Milama ili Mileševu?
Tvrtko je polovinom 15. stoljeća, nakon smrti Stjepana II Kotromanića, postao ban bosanski. Na početku je imao velikih problema da stvori stabilnu državu. Bio je u sukobima sa pobunejnom bosanskom vlastelom, ali je naposlijetku postao najmoćniji vladar Bosne. 1377. se kruniše za kralja na mjestu krunidbe bosanskih vladara u mjestu Mile kod Visokog, današnji Arnautovići, gdje se još uvijek nalaze ostaci krunidbene i grobne crkve bosanskih vladara.
Srpski vladari su se krunisali u Žiči, a ne u manastiru Mileševo i stoga je tvrdnja da je to “jedini” uradio Tvrtko, neprihvatljiva. Posebno je zanimljiv podatak da su mnogi vladari iz dinastije Nemanjića u Srpskoj pravoslavnoj crkvi tretirani kao sveci, a među njima nije Tvrtko, najmoćniji vladar jednog vremena. Da je bio isključivo srpski vladar, tu činjenicu ne bi propustili lideri SPC-a da Tvrtka proglase mučenikom i svecem.
Tvrtko je imao rodbinske veze sa Nemanjićima, ali nikada nije bio isključivo vladar Srba, već je u jednom mometu svoje vladavine iskoristio političku anarhiju preko Drine, kada srpski despoti nisu mogli imenovati vladara zbog okončanja muške loze Nemanjića. Tu “priliku” iskoristio je Tvrtko i proglasio se i kraljem Srba, a osim Bosne, kao kraljem Primorja, Dalmacije…
Tvrtko je dolaskom na vlast nastavio stričevu politiku širenja države u tri pravca – na istok preko Drine, na jug na područje današnje Crne Gore, tada Zete i prema zapadu ka dalmatinskim gradovima koji su bili pod vlašću Ugara.
Bosna je nazavisna i suverena zemlja i nije srpska pokrajina
Koncept nacionalnih država se razvija tek početkom 19. stoljeća i pripisivati Tvrtku nacionalnu pripadnost je neprihvatljivo. Bosanska vlastela je i prije i poslije Tvrtka diplomatijom, a nekad i oružanim sukobima, branila nezavisnost Bosne i njenu suverenost.
Primjer toga je konstanta borba sa papinskom kurijom koja je vršila veliki pritisak kako bi krunisala vladare Bosne. Oni su znali da ako pristanu na to, gube nezavisnost i da kurija ima pravo na raspolaganje zemljom. Kada se pretposljednji kralj Bosne Stjepan Tomaš trebao krunisati papinskom krunom, vlastela je to spriječila. Jedini bosanski kralj kojeg je papa krunisao je bio posljednji kralj Stjepan Tomašević kojeg Osmanlije ubijaju nakon pada kraljevstva 1463. godine.
Stoga, tvrdnje nekih historičara u Srbiji i entitetu RS, da je Tvrtko srpski vladar i da je Bosna bila oduvijek dio teritorija Srbije je neprihvatljiva teza, jer gore navedni podaci odbacuju takve tvrdnje. Bosna je bila država sa svojom diplomatijom, aristokracijom, vojskom, jasno omeđenim granicama, trgovinskim djelatnostima. Dokaz tome su i sačuvane povelje vladara koje su kod susjeda Bosne bile jedini pravni akt koji je bio prihvatljiv u međusobnim aktivnostima.
Bosanska historija i njeni vladari nisu zaslužili ovakav pupulistički odnos onih koji žele predstaviti Tvrtka kao nacionalnog junaka. Tvrtko je zajedničko naslijeđe i svjedok jednog vremena, vremena nezavisnosti i suverenosti Bosanskog kraljevstva.
N1