Piše: Dr. sci. Rifat Redžović
Ovih se dana u Sandžaku, nekako stidljivo, provlači priča o potrebi da se građanstvo Sandžaka i prije svega Bošnjaci trebaju početi okupljati na gradskim trgovima i demonsrirati protiv aktuelnog režima A. Vučića.
Malo transparentnija priča se vodila u Novom Pazaru i već se liticiralo s datumima i mjestom okupljanja tako da se pripremao teren za proteste i „opipavanje pulsa“ u bošnjačkom korpusu. Među narodom se priča da li se treba ili ne treba uključiti u ovu vrstu političkog revolta a politički lideri su ostali po strani i mudro šute čekajući da se „nešto“ desi.
Ono što je simptomatično i što je upitno za proteste „1 od 5 miliona“ jeste nejasnost u smislu ciljeva samoga protesta i ideološkog diskursa koji se mora transparentno istaći. Za iole ozbiljnijeg političkog analitičara stvar postaje jasna i navodi na zaključak stihijskog i ad hoc postavljanja ciljeva bez unaprijed uspostavljanje političke platforme koja bi se usvojila konsenzusom.
Nije dovoljan jedan cilj oko kojeg su se složili predstavnici 20-ak organizacija, od političkih do sindikalnih, da A. Vučić treba da ode s vlasti. Ono što bi građani Srbije, a posebno pripadnici nacionalnih manjina koji žive u Srbiji trebali znati jeste kakva se politička priča „krije“ u redovima nezadovoljnih organizatora.
Ovim se pitanjem mnogi u Srbiji bave, a nama Bošnjacima nedostaje autentičnost i posebnost gledanja na ovaj problem. Da bi nam stvar u vezi ovih protesta bila što jasnija, moramo racionalno, oprezno i krtitički promišljati i dobiti odgovore od organizatora protesta na nekoliko veoma bitnih pitanja prije nego se priključimo protestima i izrazimo duboko nezadovoljstvo odnosom aktuelnog režima prema Bošnjacima kao autohtonom segmentu države Srbije i odnosom prema Bosni i Hercegovini kao našoj matici.
Evo nekoliko pitanja na koja bi trebali imati nedvosmislene odgovore:
-Kakva je ideološka platforma „Saveza za Srbiju“ i ostalih organizacija koje predvode proteste?
-Kako je moguće uspostaviti zajedničko političko djelovanje demokratskih i ekstremno-radikalnih pokreta unutar saveza?
-Kakav je odnos organizatora protesta prema nacionalnim manjinama?
-Kakav je odnos organizatora protesta prema Bosni i Hercegovini i genocidu nad Bošnjacima?
-Sta je sa ratnim zločincima koji se kriju po Srbiji i koji se ne procesuiraju?
-Kakav je odnos organizatora protesta prema eurointegracijama?
Odgovori i jasna određenost organizatora u vezi ovih pitanja bi u velikoj mjeri odredili i stav bošnjačke zajednice koja živi u Srbiji prema protestima koji će sigurno biti velika prijetnja aktuelnom režimu u narednom periodu.
Ono što nas Bošnjake ohrabruje jeste, s pravom izražena opreznost u zauzimanju stava po pitanju protesta jer ne želimo biti još jednom naivno izigrani u nekakvim nesuštinskim promjenama politike koju Srbija vodi. Bošnjaci jedva čekaju da daju svoj doprinos u poboljšanju uslova života na ovim prostorima i u promicanju univerzalnih ljudskih vrijednosti jer u svom ethosu posjeduju onu vrstu tolerantnosti koja uvjetuje humanizam.