Remek-djelo evropske književnosti… Poslije Aleksandra Tišme, najznačajniji i najinovativniji pisac u tadašnjoj Jugoslaviji…
Ovakve komplimente, prema mišljenjima najuglednijih književnih kritičara sa njemačkog govornog područja, zaslužuje samo jedno ime: bosanskohercegovački pisac Dževad Karahasan. Takvi hvalospjevi koji se, uzgred rečeno, veoma rijetko čuju mogli su se pročitati upravo proteklih nedjelja u kredibilnim novinama kao što su berlinski Dii Welt, njegovo nedjeljno izdanje Welt am Sonntag i bečki dnevnik Die Press, a sve povodom najnovijeg Karahasanovog romana “Uvod u lebdenje” koji je objavljen na njemačkom jeziku.
Koliki renome uživa Karahasan pokazuje i to što je prvo predstavljanje njemačkog izdanja “Uvoda u lebdenje” planirano u srijedu 25. januara, u Berlinskoj akademiji umjetnosti. Ovaj roman originalno je prošle godine objavila izdavačka kuća Connectum iz Sarajeva, a ubrzo i Bulevar Book, sve prepoznatljiviji izdavač iz Novog Sada, koji je paralelno sa “Uvodom u lebdenje” objavio i Karahasanovu knjigu eseja “Dnevnik selidbe o opsadi Sarajeva.”
Iako su se prvi put pojavila pred čitaocima u velikom vremenskom rasponu, od 1995. do 2022. godine, oba se ova Karahasanova djela misaono dopunjuju, slojevito se nastavljajući i kao esejističko, i romansijersko svjedočanstvo o Sarajevu pod opsadom, o pokušaju ubijanja jednog grada i otporu da se sačuva ne samo njegovo materijalno nego duhovno nasljeđe.
Radnja romana “Uvod u lebdenje” odvija se u Sarajevu s proljeća 1992; glavni junak je prevodilac koji u svom gradu ugošćuje pjesnika Petera Hurda čiju je knjigu preveo, i koja treba da bude predstavljena sarajevskim čitaocima. Život u Sarajevu i pred prevodioca i pred gosta stavlja velike izazove.
Paralelno sa nepobitnim činjenicama koje su Sarajevo uvele u red gradova mučenika najnovije svjetske istorije, i koje predstavljaju bazu romana, Dževad Karahasan psihološki iznijansirano istražuje konsekvence moralnih dilema čiji rezultati u konačnom zbiru mogu da čoveka iskustveno učine ili jačim, ili da ga slomiju.
Iako sama reč „lebdenje“ asocira na lakoću, na blagost i spokoj bestežinskog stanja, vaš roman „Uvod u lebdenje“ otvara teške nedoumice o tome koliko čovjek poznaje sebe, i šta nas čini istinitim, stvarnim. Da li je Sarajevo pod opsadom onaj uslov koji bi nam garantovao pouzdanost odgovora?
– Drago mi je da ste primijetili dvosmislenost lebdenja u mom romanu. Vjerujem da u stvarnom svijetu, u kojem je život moguć, ništa nije jednoznačno – samo dobro i lijepo ili samo zlo i ružno, kako nam kič-predodžbe naše današnje kulture sugeriraju. U živom svijetu je naravno i lebdenje dvosmisleno, dvostruko ili višestruko.
To su ranije epohe dobro znale. Lebdenje se u katoličkoj tradiciji zove levitacija, to je sposobnost da se svojom duhovnom energijom čovjek uzdigne iznad tla, oslobodi se težine i porekne moć gravitacije. Levitirali su brojni sveci, pogotovo svetice, kao što su Tereza Avilska i Katarina Sijenska, ali je levitirao i Simon Magus, jedini gnostički učitelj koji je poimence spomenut u Novom zavjetu kao smutljivac, grešnik, maltene đavolji delegat.
U svakom slučaju, onda kad je sveta i onda kad je đavolska rabota, lebdenje je neraskidivo vezano za ekstazu, dakle za izlazak iz sebe (eks-stasis) – zbog te ekstaze lebdenje je istovremeno blaženo bestežinsko stanje, kako vi kažete, ali i stanje-bez-sebe. Vjerujem da je zato Sarajevo pod opsadom bilo idealan ambijent za upoznavanje lebdećeg stanja – sve je dovedeno do krajnjeg, upravo nepodnošljivog intenziteta, a istovremeno je sve nekako bez sebe, izvan sebe…
U tom stanju nema pouzdanih odgovora jer nema kontinuiranog vremena – svaki trenutak je odraz vječnosti, mala vječnost za sebe, neusporediv s onim ispred i jednako toliko neusporediv s onim iza sebe. Ako ste se ikad mogli uvjeriti da se ljudi i događaji u stvari ne mogu porediti, mogli ste tada u Sarajevu.
(Pressmedia)