Piše: Jagoda Savić
Nevladine organizacije putem društvenih mreža već nekoliko mjeseci grade grozomornu i mostruoznu sliku o srbijanskoj socijalnoj službi. Najviše je optužuju za nezakonita usvojenja djece u inostranstvu putem jedne norveške organizacije, a koja se vrše otimanjem djece od roditelja ili hranitelja i to dolazeći s policijom u sitne noćne sate. Ja sam evidence based ( rasuđivanje zasnovano na dokazima) i smatram da svaki dosje te djece treba da provjeri službeno lice koje ima zakonska ovlaštenja za pristup dokumentima o usvojenju jer je privatnost djece zaštićena zakonom. Ono što pouzdano znam je da su u nekim slučajevima bebe oduzimane od porodica sa više djece, odvajane od braće i sestara i davane u hraniteljske porodice, što je krajnje nelogično, jer bi te porodice sa novcem koji se daje hraniteljima svaki mjesec sigurno mogle da sastave kraj s krajem. Faktički, socijalna služba pomaže jednom djetetu a zapostavlja svu ostalu djecu iz te porodice, pa sam jednom jako zamjerila Vukoti Vlahoviću iz Ministarstva rada i socijalne politike Srbije koji mi napisao „da je inspekcijski nadzor pokazao da je sve u redu“ Sa čim u redu, gospodine Vlahoviću? Sa zdravom pameti sigurno nije.
Međutim, pored stvarnih zloupotreba u srbijanskoj socijalnih službi postoji i crna slika koja se gradi na dezinformacijama koje kolaju društvenim mrežama. Poslednji slučaj koji se danonoćno dijeli po Fejsbuk profilima je iz Bačke Topole, i u njemu se tvrdi da je direktorica Centra za socijalni rad Jasmina Zimonjić u u pratnji policije upala u hraniteljsku porodicu u devet sati naveče i pokušala da otme dijete o kom su se hranitelji brinuli pune četiri godine, od devetog dana po rođenju djeteta. sa zahtjevom da djevojčicu predaju njene ruke. Hranitelji su djevojčicu odveli u Dom zdravlja radi stresa koje je preživjelo, radnici ove službe su se pobunili i nisu dali da se dijete otme. Građani su pozvani na protest pred Centrom za socijalni rad u idući ponedeljak ujutro.
Na sreću, u Bačkoj Topoli imam starog prijatelja koji je vispreni klikeraš i koji poznaje hraniteljku iz te priče. On kategorično tvrdi da je hraniteljičin zahtjev za usvojenje odbijen samo zbog njenih godina i da starosnu dob za usvojenje ograničava zakon a ne centar za socijalni rad, kao i da je sem godina zadovoljavala sve druge uslove da postane usvojiteljka. Zatim, da je socijalna služba najprije radila sa biološkom porodicom i da se biološka porodica nakon svih bezuspješnih pokušaja izjasnila da svoju kćerku ipak daje na usvajanje, što je hraniteljka saznala još kad je dijete imalo osamnaest mjeseci, odnosno prije dvije i po godine. Moj izvor je takođe uspio saznati da dijete usvaja mješovita porodica koja živi vrlo blizu Bačke Topole, dakle da dijete ostaje u Vojvodini, i da se ne daje na usvojenje u inostranstvo. Moj prijatelj je još rekao da direktorica Centra za socijalni rad nije noću išla u posjetu porodici već da je bila socijalna radnica, koja je došla u vrijeme koje je hraniteljka predložila. Još je napomenuo da je hraniteljka redovno primala dječiji hraniteljski doplatak, da je Centar prijavio nestanak djeteta jer nisu znali gdje je dijete koje je pod njihovim starateljstvom, i da je protiv hraniteljke podnešena krivična prijava. Kad se ovi bitni detalji suoče sa verzijom hraniteljke, njen način predstavljanja dobija sasvim drugačije konotacije i više ne djeluje kao otimačina djeteta.
Kakvo je stanje u Republici Srpskoj?
Ovaj tekst pišem jer me jedna naša nevladina organizacija zamolila da utvrdim da li zakoni Republike Srpske imaju „rupe“ koje omogućavaju zloupotrebu djece. Povod za ovu molbu je stupanje na snagu novog Porodičnog zakona kog je Narodna skupština izglasala u februaru ove godine, a njegova primjena počela 01.09. 2023 godine. Javne prigovore na ovaj zakon je vlastima Republike Srpske dostavilo Udruženje građana “Roditelji za prava djece“, i treba ocijeniti da li su prigovori ovog udruženja relevantni ili nisu.
Gospođa Sanja Džombić iz Ministarstva pravde RS je skrenula pažnju na činjenicu da je u vrijeme javne rasprave o zakonu svako imao mogućnost da uputi prijedlog ili prigovor. Ukoliko je javna rasprava o ovom zakonu zaista bila transarentna, i ako su se smisleni prijedlozi običnih građana zaista uzimali u razmatranje, onda je ovaj komentar gospođe Džombić apsolutno neoboriv.
Kako kaže nekoliko prvih članova, porodično-pravni odnosi koje ovaj zakon uređuje su zaključenje i prestanak braka, lična prava i dužnosti bračnih supružnika i vanbračnih partnera, odnosi roditelja i djeteta i drugih srodnika, usvojenje, starateljstvo, izdržavanje, imovinsko-pravni odnosi između bračnih supružnika, vanbračnih partnera i drugih srodnika, određeni oblici pravne zaštite porodice, te postupci nadležnih organa u vezi sa svim pobrojanim porodičnim pitanjima. Republika Srpska se u ovom zakonu izjasnila da je svako dužan da se rukovodi i postupa u skladu sa najboljim interesom djeteta.
U ovom kontekstu moj zadatak je da kao Baba Roga temeljito „pročešljam“ mehanizme iz teksta Porodičnog zakona Republike Srpske i utvrdim da li oni mogu omogućiti tri vrste kriminala nad djecom, nezakonito oduzimanje od njihovih roditelja, trgovinu djecom i ugrožavanje dječijih imovinskih interesa. Glavna poluga u zakonitom ili nezakonitom postupanju sa djecom u okviru ovog zakona bi bili organi starateljstva odnosno centri za socijalni rad. Ovoj analizi pristupam sa jednom posebnom referencom, koju sam nekada davno dobila od Centra za socijalni rad Istočno Novo Sarajevo uz odgovor na pritužbu na njihov rad: „Saznali smo da su socijalni radnici u Federaciji odahnuli kad ste se Vi iselili iz Sarajeva“….
Šta je pozitivno u novom zakonu?
Ovaj zakon ima neospornih pozitivnih postavki. Tako npr., po članu 16 brak zaključuju dva lica suprotnog pola, po članu 79 postupak u bračnom sporu je hitan, a po članu 108 u postupku za uređenje vršenja roditeljskog prava i održavanja ličnih odnosa sa djetetom, po pravilu, postupa sudija koji ima posebna znanja iz oblasti zaštite prava djeteta. Posebno je pozitivno i definisanje principa najmanjeg posezanja po članu 122, po kom organ starateljstva pri izboru odgovarajuće mjere staranja mora ići od blaže mjere ka strožoj mjeri. To znači da socijalna služba ne smije primijeniti drastične mjere prije nego je probala one manje bolne. Gledano u cjelini, može se reći da je Porodični zakon u nekim poglavljima ima veliku diskriminacijsku oštrinu.
Sada ćemo našu pažnju fokusirati na činjenicu da tekst Porodičnog zakona treba razdvojiti od načina rada socijalnih službi. Gospođa Sanja Džombić je ispred Ministarstva pravde RS odgovorila na nekoliko mojih pitanja i, između ostalog, naglasila da pitanje kontrole Centara za socijalni rad nije materija Porodičnog zakona, što moramo priznati da je tačno. Po gospođi Džombić, u RS postoje višestruki mehanizmi kontrole rada Centra za socijalni rad, i to, upravna, sudska i inspekcijska kontrola. Žalba se izjavljuje drugostepenom organu, a to je ministarstvo nadležno za poslove socijalne zaštite a onda može da uslijedi i inspekcijska kontrola rada Centra za socijalni rad. Ukoliko stranka ni tada nije zadovoljna odlukom, rješenjem ministarstva, može pokrenuti upravni spor protiv drugostepenog rješenja. Postupanje Centara za socijalni rad je pitanje koje se uređuje drugim zakonima kao što su Zakon o socijalnoj zaštiti, o republičkoj upravi, o državnim službenicima, o upravnom postupku itd. Ako postoji zloupotreba ovlašćenja Centra za socijalni rad, onda ima mjesta primjeni i Krivičnog zakona. Kao što vidimo, i ovo objašnjenje gospođe Džombić je prihvatljivo.
Šta je prvi kamen spoticanja?
Socijalnoj službi su na raspolaganju sljedeće mjere zaštite ličnih i imovinskih prava i interesa djeteta: upozorenje, nadzor nad vršenjem roditeljskog prava, pojačan nadzor nad vršenjem roditeljskog prava, izdvajanje djeteta iz porodice i zaštita imovinskih prava i interesa djeteta. Upozorenje, nadzor i pojačani nadzor još uvijek ne odvajaju dijete od njegovih roditelja.
Najprije treba da nam bude jasno da je u socijalnoj službi temelj postupanja procjena koju postupajuća služba donese o porodici a ne sam zakon, pa evo jednog primjera koji pokazuje koliko je ta procjena bitna. Dakle, lično poznajem jednu lijepu mladu ženu koja ima četvoro djece sa četvoro različitih muškaraca. Ona stalno pravi pogrešne izbore, ti njeni muškarci je ni malo ne cijene pa je odbace ubrzo nakon stupanja u vezu sa njom. Socijalna radnica sa predrasudama je osuđuje kao laku žensku i ne trudi se da joj pomogne, a ja mislim da su pravi problem njene šizo-afektivne epizode iz dijagnoze F.31 i da joj treba pomoći. Ona je vrlo brižna kao majka koja svako veče svoje četvoro djece izvodi u šetnju, sjedi s njima na klupi , priča im, igra se s njima i grli ih, i zbog načina na koji pokazuje ljubav ima moju podršku.
Šta je drugi kamen spoticanja?
Neaktivnost i neznanje socijalne službe uvijek izazivaju posljedice. Evo kako izdvajanje djeteta iz porodice ili od jednog roditelja izgleda u praksi. Majka, oštećenog zdravlja nastalih udarcima i seksualnim nasrtajima svog muža, je pobjegla od muža nasilnika iz Federacije BiH u RS. Muž joj je leden i opustošen čovjek, koji je svom sinu zabranjivao kontakte s majkom govoreći o njoj sve najružnije. Vremenom je uspio da mu ispere mozak, pa je sin usvojio sliku o majci koju je plasirao njegov otac. Kad je taj sin završavao Pravni fakultet u Sarajevu, dobio je poštom kopiju svih majčinih ljekarskih nalaza u kojima su bile upisane povrede koje joj je nanio njegov otac, kao i sudski spis koji je pokazivao kako je sudija na sraman način majci oduzeo starateljstvo nad djecom. Ukratko, sin je uprkos svom pravničkom fakultetskom obrazovanju reagovao kao hladni, bezosjećajni i nacionalistički zadojeni „pravnik“ definitivno ispranog mozga. Pokazao je da je postao odraz svog oca, a da korijeni njegovog karakternog propadanja vuku korjene iz loše obrade psihološkog profila oca od strane socijalne službe.
Sporni član 102:
Gorepomenuto Udruženje građana “Roditelji za prava djece”je najviše prigovora imalo na stavku da socijalna služba raspolaže imovinom djeteta. Ova stavka je definisana u članu 102, koji reguliše pitanja koja bitno utiču na život djeteta, a to su u smislu ovog zakona obrazovanje djeteta, promjena ličnog imena, preduzimanje većih medicinskih zahvata nad djetetom, promjena prebivališta djeteta, izdavanje putnih isprava djetetu i raspolaganje imovinom djeteta velike vrijednosti. U slučaju nesaglasnosti roditelja o pitanjima koja bitno utiču na život djeteta, rješenje donosi organ starateljstva, vodeći računa o najboljem interesu djeteta. Međutim, član 102 je jasno naznačio da organ starateljstva stupa na scenu u slučaju nesaglasnosti roditelja. Ja bih ovom članu dodala formulaciju „ onda kada to hitno i neodložno zahtijevaju interesi djeteta“, jer u svim drugim situacijama roditelji mogu i da se usaglase nakon nekog protoka vremena.
Poznajem jednu baku koja je u centru grada imala parcelu koja je bila namijenjena njenim unucima
kad porastu. Kćerka joj je umrla i zet je bio jedini staratelj djece. Parcelu je prodao bakinom prvom komšiji za 500.000 KM ( broj nula je tačan !) i troškario je te pare živeći lagodno sa svojom novom ženom. Baka je bila ogorčena jer je djeci uskratio mogućnost da nekada u budućnosti i po svom izboru žive pored svoje bake. Centar za socijalni rad nije imao petlje da se suprotstavi toj prodaji i zaštiti dječiji interes, iako je znao da se novac od prodaje parcele ne troši na djecu. Ja sam i tada, a i još uvijek sumnjam, da je bakin zet novcem podmitio direktora centra za socijalni rad da ne pokrene nikakvu proceduru protiv njega. Da je centar zaista raspolagao dječijom imovinom, otimačina parcele od djece se mogla spriječiti.
Staratelji i imovinska prava djece:
Pod starateljstvo će se staviti maloljetno lice čiji su roditelji umrli, nestali, ili su nepoznatog boravišta duže od godinu dana itd. Organ starateljstva se u ovom dijelu zaštite imovinskih prava djece pojavljuje kao kontrolor postupanja staratelja u vezi sa imovinom djeteta. Nepokretnosti, novčana sredstva, prava veće vrijednosti i vrednije stvari iz imovine maloljetnika mogu se otuđiti ili opteretiti samo radi izdržavanja ili liječenja maloljetnog djeteta i samo ako su iscrpljene sve mogućnosti lica koja su dužna da izdržavaju dijete.
Mogućnost zloupotrebe postoji samo u slučaju da ovaj organ odluči da starateljstvo vrši neposredno, kada staratelj postaje neko od uposlenika organa starateljstva, jer ovaj zakon nije precizirao niti ugradio kontrolne mehanizme nad organom starateljstva. Ostale predviđene opcije za zaštitu imovinskih prava djece funkcionišu sasvim korektno ukoliko ne dođe do zloupotreba, koje mogu bit vrlo različite. Spomenula bih jednog oženjenog socijalnog radnika koji je stan osobe pod starateljstvom koristio za svoja druženja, a od komšija sam čula rečenicu: „On u njenom stanu treha svoju švalerku i valja se s njom po njenim kaučima“.
Usvojenja djece:
Najprije upada u oči odredba da usvojitelj može biti samo državljanin Bosne i Hercegovine, međutim, odmah u sljedećem redu zakon otvara vrata i strancima, pa kaže da usvojitelj da može biti i strani državljanin. Ova mogućnost je dozvoljena ako za to postoje naročito opravdani razlozi, pogotovo ako se za određeno dijete ne mogu pronaći usvojitelji među domaćim državljanima. Za usvojenje djece iz Republike Srpske saglasnost daje Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS.
Zamislimo npr. da dođem ja iz Italije, parkiram moj crveni Ferari ispred Centra za socijalni rad, nabacim dvije niske bisera, tašnicu „Luj Viton“ i najavim se nadležnoj socijalnoj radnici. U isto vrijeme dolazi i žena toplog osmjeha i blagih očiju, stambeno i finansijski zbrinuta, i nas dvije smo konkurenti za isto dijete. Socijalna radnica koja primijeti topli osmjeh i blagi pogled moje rivalke će ispoštovati proceduru, a ona kojoj oko zapne za moje bisere će razmišljati kako da ih okači o svoj vrat. Nas obadvije zadovoljavamo kriterije za usvojenje i šta ako se desi da socijalna radnica u svom izvještaju mene nacifra a umanji vrijednost moje rivalke? Da se razumijemo, ja sam proleter bez Ferarija i tašnice, primjer koji sam navela je hipotetički, ali mogućnost da socijalna radnica iz fascikle povadi neke svoje zabilješke i načini ih nevidljivim za kolegij Centra za socijalni rad i za ministarstvo nije hipotetička već stvarna. Hoću samo da kažem da Porodični zakon nije eksplicitno obavezao socijalne službe u Republici Srpskoj da Ministarstvu zdravstva i socijalne zaštite RS , kao davaocu saglasnosti za međunarodna usvojenja, predoče i dokažu prethodni broj pokušaja usvojenja kao i obrazloženja zašto ti pokušaji nisu uspjeli.
Skrećem pažnju i na postavku da ovaj zakon predviđa da u opštem postupanju organ starateljstva može mijenjati svoja ranije donesena rješenja kada to zahtijevaju interesi štićenika, ako se time ne vrijeđaju prava trećih lica. Mislim da bi javnost trebala da zna koja su to treća lica i kakva su to prava koja imaju prioritet nad pravima štićenika, a koja im daje član 259?
Oduzimanje roditeljskog prava i dužnosti:
Roditelj zloupotrebljava roditeljska prava i dužnosti ako sprovodi fizičko ili psihičko nasilje nad djetetom, seksualno iskorišćava dijete, podstiče ga na vršenje krivičnih djela, djetetu dozvoljava upotrebu alkoholnog pića, droge ili drugih opojnih supstanci ili ga na to navodi itd. Takvom roditelju će sud u vanparničnom postupku oduzeti roditeljsko pravo. (član 124) Ova mjera se npr. može donijeti u slučaju kada otac seksualno zlostavlja maloljetnu kćerku, a majka zatvara oči pred stvarnošću i ni jednom radnjom nije pokušala da zaštiti svoje dijete, čime je pokazala da svom djetetu nije izvor zaštite i sigurnosti. Jedom je jedna majka ušla u policijsku stanicu, vidjela svoju kćer koja je naslonila glavu na moje rame, ja sam je zagrlila da se malo smiri od šoka a majka nije prišla ni da je pomiluje po kosi već je stajala četiri metra daleko od nje, bezizražajna, hladna i emotivno udaljena.
Roditelj grubo zanemaruje roditeljske dužnosti i prava ako napusti dijete, ne brine duže od mjesec dana o djetetu s kojim ne živi, ne održava lične odnose sa djetetom sa kojim ne živi, sprečava kontakt sa drugim roditeljem, ne izvršava obavezu izdržavanja, zanemari brigu o osnovnim životnim potrebama djeteta itd.
Drugi primjer je potpuno različit od seksualnog zlostavljanja maloljetne kćeri. U aprilu i septembru 2020 godine je srbijanski ministar prosvjete Mladen Šarčević javno prijetio da će roditeljima koji ne vakcinišu svoju djecu, njihovu djecu oduzimati i zabraniti im dalje školovanje. Ministar Šarčević se zalagao prisilnu vakcinaciju iako se kasnije utvrdilo da je farmaceutska industrija „Pfizer“ sakrila loše rezultate testova vakcine na miševima, sakrila da vakcina nije ispitana na trudnicama, sakrila da vakcina ne sprečava širenje zaraze, sakrila da se veliki broj iznenadnih smrti dešavalo ubrzo nakon vakcinacije, značajno povećao broj oboljelih od miokarditisa i galopirajućeg tumora kao i da je dolazilo do izmjene DNK primalaca mesindžerske antiCovid RNA vakcine.
Neka porodilišta u Srbiji su iskoristila provakcinacijsku atmosferu koju je stvorio ministar Šarčević pa su porodilišta kontaktirala Centre za socijalni rad jer su roditelji zabranjivali da se njihovim novorođenim bebama u porodilištu da vakcina protiv hepatitisa b odmah nakon rođenja, iako je ta vakcina izrađena genetičkim inžinjeringom, sadrži neuro-toksin aluminijum hidroksid, a tek rođene bebe nisu nogle biti zaražene zbog načina prenosa virusa iglom i rizičnim spolnim kontaktima. Centri za socijalni rad su pozivali roditelje, pedijatri su prijetili roditeljima a jednoj majci je oduzeto roditeljsko pravo na troje djece grubom povredom zakona jer je roditeljsko odbijanje vakcinacije podvedeno pod zanemarivanje djeteta.
U Srbiji je u vrijeme ministra zdravstva Zlatibora Lončara vladala vakcinacijska histerija, a nova ministrica Danica Grujičić, profesorica na Medicinskom fakultetu u Beogradu, glumi da ne zna osnovne pojmove koje uče učenici na tećoj godini srednje medicinske škole. U Srbiji je izostala reakcija tužilaštva na zloupotrebu Zakona o zaraznim bolestima, Zakona o lijekovima, na upotrebu neispitanih vakcina i vakcina sa toksičnim efektom, a posebno vakcinisanje u vrijeme epidemije, koje je zbog interakcije tzv. virusnog bijega i virusnog opterećenja stvorilo zaraznije sojeve virusa. I u Bosni i Hercegovini, u oba entiteta i u distriktu je takođe izostala reakcija tužilaštva jer su ljekari lažno svjedočili o bitnim medicinskim činjenicama „radi višeg interesa“ koji se zapravo svodio na prilive na njihove bankovne račune.
Na pitanje da li organ starateljstva može smatrati da je odbijanje vakcinisanja djeteta ugrožavanje života zbog čega bi se dijete izdvojilo iz porodice iz člana 119, gđa Džombić je odgovorila da smatra da se nevakcinisanje djeteta ne može izjednačiti sa situacijom kada je dijete životno ugroženo. Ovo pitanje, ispitivanje vakcina, mjere ministarstva u slučaju epidemije i slično su van okvira regulacije Porodičnog zakona.
Na drugo pitanje, vezano za promjenu spola kod djece i omladine, gđa Džombić je odgovorila da ta intervencija nije uređena zakonima u RS-u i da je nije moguće izvesti zakonito.
Očito je da Ministarstvo pravde RS ima pravno kompetentnu osobu koja je odbranila stav da postavke Porodičnog zakona ne mogu biti izvor zloupotreba djece, s tim da zadržavam rezervu prema članu 259. Međutim, problem može da nastane ako Ministarstvo zdravstva i socijalne zaštite i Ministarstvo za porodicu, omladinu i sport nadglasaju stručno tumačenje Ministarstva pravde i počnu da izokreću postavke Porodičnog zakona i tumače ih po svojoj volji. Ne možemo da prećutimo da su ova dva ministarstva u protekle tri godine bila puno više naklonjena Agendi 2030 nego dobrobiti stanovnika Republike Srpske.
[…] Banja Luka: Ministarstvo pravde o djeci, pa i onoj nevakcinisanoj […]