NEZABORAVNA POSJETA: „Bijeg od slobode“ u Dretelju
Piše: Avdo HUSEINOVIĆ
Odensa u Danskoj. Novembar je 2018. Ponoćni sat već prošao. Slušam priče bivših logoraša iz logora Dretelj kod Čapljine. Mjesecima su u ljeto 1993. bili zatočeni u limenim hangarima na hercegovačkim temperaturama od 40 stepeni, a unutra ispod limenih krovova bilo je sigurno 10-tak stepeni više. Bojovnici Hrvatskog vijeća obrane nisu imali milosti. Mučili su i svoje dojučerašnje saborce, Bošnjake, pripadnike HVO-a koje su zarobili na linijama prema srpskim snagama. Rekli su im „da će ih prebaciti na odmor do vojarne u Čapljini“, a ustvari dovezli ih u dreteljeljsko mučilište. I tako bivši logoraši pričaju.
Jedan počne, drugi dovrši, treći napomene nešto što su drugi već smetnuli….
Sjećaš li se kad smo…, da li je živ onaj…, jesil ti bio kad dovedoše onog …, kako li se zvao onaj mali što je od žeđi svoju mokraću pio… I tako priča za pričom.
A, onda Izet Nuhanović progovori. Do tada je pomno slušao svoje logorske sapatnike.
-Ja ne znam ljudi kako vama, ali meni je najupečatljiviji bio onaj dan kad su u logor ušli Armin Pohara i Rusmir Agačević Rus. Ja sam neke detalje i zaboravio, ali njihov dolazak neću nikada -počinje Izet.
Tu se i u meni probudi radoznalost. Poznata mi obojica. Al’otkud oni u ovom hercegovačkom logoru smrti?
Pohara je s’ početka agresije bio branilac Bosanskog Broda. Prvi na Yutelu s’ beretkom i ljiljanima pričao o odbrani Posavine od velikosrpske agresije. Rus je jedan od junaka našeg djetinjstva. Zajedno s Vajtom, osmadesetih godina prošlog stoljeća, nedjeljom nas prikivao pred crnobijeli televizor, kako bismo odgledali „Nedjeljni zabavnik“.
Znam da je živio u Travniku. Uz Vajtu i Josipa Pejakovića, uvijek predstavljan kao legenda vezirskog grada. Otkud on u hercegovačkom mučilištu Bošnjaka, u doba kad je i njegov rodni grad izložen brutalnim napadima Udruženog zločinačkog poduhvata Herceg Bosne?
Nejasno.
I taman, kad sve ovo htjedoh naglas kazati, Izet nastavi:-Bili mi u tunelu, to je dio logora Dretelj. Uglavnom Stočani, bilo nas oko 500. Već smo živi kosturi postali. Gledali ste one užasne snimke, poput preživjelih iz Aušvica. Smršali po 40 i više kila.
I tako, jedan dan vrata logora neko otvara. Prvo što pomisliš, evo ih opet da maltretiraju, da izvode na mučenje. Međutim, iz onog mraka, na vratima ugledasmo dvojicu ljudi. Ne, nisu to nama dobro poznati mučitelji.
Pa, ko bi to onda mog'o biti? Jedan krupan podobro, drugi proćelav. Predstaviše se. Prvi reče da je Armin Pohara, drugi Rusmir Agačević Rus. Doduše, Poharu nisam znao, al’ sam Rusa prepozn'o kad se predstavio. Znali smo ga s’ televizije. Dijele nam cigare. Među nam je mnogo okorjelih pušača koji nisu mjesecima vidjeli cigare.
Dok Rus od jednog do drugog dijeli cigare, Pohara govori „kako je upravo osnovao političku stranku, Muslimanska demokratska stranka (MDS) se zove, i pošto nas naše muslimansko rukovodstvo, koje je po njemu i isključivi krivac za rat sa braćom Hrvatima, vodi u propast i koje je izdalo Franju Tuđmana, jedinog iskrenog prijatelja kojeg smo imali, on je odlučio da zauvijek izgladi nesporazume…“
-Ko potpiše pristupnicu našoj stranci, koja će se izboriti da sa Hrvatima živimo kao i do sada, u miru i bratstvu, sutra će biti pušten iz logora. Evo pristupnice su tu, pa možemo odmah početi. Molim samo bez velike gužve, jedan po jedan-govori Pohara.
Najednom, ko u onoj bilvaktilskoj pjesmi kad je vezir zaveo sultanovu sestru, mir zavlada ko da niko ne imade živ.
-Ljudi priđite slobodno. Ko hoće neka priđe, potpiše se i ide kući-oglasi se Pohara ponovo, dok Rus drži pristupnice i čeka prvog „simpatizera stranke“ da se prijavi.
Opet muk. Ima među logorašima i po neki hašarijast, ima nekoliko bivših delikvenata… Logoraši ih pogledima traže. Očekuju da će oni prvi ustati. Jedan potpis, pristupnicu u džep i izlaziš na slobodu.
Pohara čeka. Minute prolaze. Počinje ga i nervoza nagrizati. Rus pokušava nešto šarmirati ljude, ali bezuspješno. Niko ne ustaje. „Dreteljski zabavnik“ mu ne uspjeva.Ta dva-tri minuta šutnje, k'o da nikad neće proć.
-Zgledaše se i odoše. Vrata se zatvoriše. Samo smo čuli logorskog stražara kako zamandali vrata-reče Izet i zašuti. Pogled mu u daljinu odluta.
Nakon tridesetak sekundi opet progovori:-Ne prođe dugo, koji dan poslije toga, vrata se opet otvoriše.
Sad uđe jedan naš Stočanin, logoraš. Znamo ga svi. On je zatočen u hangaru do nas. U mraku, među nama doziva brata Orhana Rimarčuka, poznatog po nadimku Kanta.
Orhan ustade. Brat mu govori, dovoljno glasno da većina nas to čujemo, kako će već od sutra početi puštati logoraše koji su iz mješovitih brakova ili su u mješovitim brakovima.
Pa ko biva, trebalo bi da se i Orhan prijavi, pošto su njih dvojica rođeni u mješovitom braku, tako da će odmah biti pušteni.
Orhan ga gleda „ispod oka“, dva tri puta se okrenu oko sebe, pa reče:“Ti burazeru kako hoćeš, al’ ja sam ovdje doveden ko Musliman i ostaću s’ ovim ljudima.“
Nakon toga, vrati se na svoje logoraško mjesto, a zbunjeni brat ode u svoj hangar.
Danas, kada o tome razmišljam, to je za mene nestvarna i neobjašnjiva situacija, da ti neko u logoru nudi slobodu a ti je odbiješ. Dostojanstvo ti ne da da je prihvatiš. Hodajući si mrtvac, mjesecima si u tamnici, a bježiš od slobode.
Orhan Rimarčuk je u Dretelju, kad mu je sloboda nuđena, pobjegao od nje. Odbio je. Nekoliko dana ranije, to je učinilo i ostalih 500 stolačkih logoraša.
Orhan je prije nekoliko godina umro u Skandinaviji, preko 2000 hiljade kilometara daleko od zavičaja.
Tako, Izet zvrši priču.
Svi okolo šute, šutnjom koja je imitacija one dreteljske iz 1993. kad su Pohara i Rus uzaludno čekali da logoraši popune pristupnice.
Šutnja bi sigurno potrajala, da Ekrem Pekaz ne reče: Jah. To se ne zaboravlja.“