Azrail
Draga Zilha, kod mene uvijek nekih novosti…
Danas je Azrail bio tu! Ne zezam se! U mom haustoru, u susjednom stanu. Zamisli, samo vrata su me dijelila od meleka smrti. Nikad mu bliža nisam bila. Ili bar ranije toga nisam bila svjesna kao sad.
Možda me je čak sreo na hodniku, dok sam ulazila ili izlazila iz svog stana i još jednom samo provjerio vrijeme zakazano za susret sa mnom, a onda skrenuo desno kod našeg prvog komšije, da ga rastavi s dušom (njega sam ti sigurno spomenula nekad ranije: onaj prijazni čovječuljak, pojave kao istrgnute iz drugog vremenskog perioda). Azrail se iznenada pojavio kod njega, jer vjerujem da ga komšija, koji je sasvim dobro izgledao, nije još očekivao.
Redovno je ranio na posao i vraćao se kući oko pet poslijepodne; imao blizu šezdeset, po mojoj procjeni. Bio mi je drag taj komšija, Šveđanin, uvijek ljubazan i uvijek radostan kad dođe u priliku da nekom od nas iz istog ulaza pridrži ili otvori vrata. Posebno je bilo zanimljivo promatrati njegovo ulaženje i izlaženje iz stana. Kad bi ulazio, uvijek bi prvo otključao vrata, zatim pomaknuo ustranu paravan koji je visio odmah iza vrata, izuo cipele, koje bi zatim unio u stan i zatvorio vrata. Nikad nije ulazio obuven u hodnik svog stana.
Pri izlasku bi namaknuo paravan, zaključao vrata i rukom skupljenom u šaku pritisnuo vrata, kao da se želi osigurati da su dobro zaključana ili da bolje upadnu u ležište.
Još mi nije jasno koja je bila funkcija onog paravana iza vrata i čemu toliki ritual oko zaključavanja?
Bilo kako bilo, Azraila zaključana vrata i namaknut paravan nisu zaustavili. U samoći svog stančića, ovaj niski čovjek plavih očiju doživljavao je svoju apokalipsu. Pa sve i da nije bio sam, opet bi to bio samo njegov momenat, usamljen, odvojen od svega što mu je bilo poznato, i opet niko osim njega ne bi vidio nepoznatog, ali prepoznatljivog gosta kako mu prilazi, niti insansku dušu na izlasku, koju pogled umirućeg uvijek prati.
I ne znam da li mi ga je više žao zbog njegova lijepa karaktera ili zbog zabrinutosti ko će zamijeniti tog tihog i mirnog komšiju. Istovremeno sam osjetila grižnju savjesti zbog toga što sam i s njim propustila priliku da na lagahan način zaradim koji sevap, kroz dobročinstvo prema komšiji. Samo jednom sam mu prenijela da oproba bosansku hranu i nikad više. A toliko puta sam planirala, ali vazda naiđe nešto…
Cijeli dan sam pod tim utiskom da mi je Azrail bio u komšiluku.
Isti taj dan, u isto vrijeme, nekih sto metara od ulaza u moju zgradu, dolazila je švedska princeza u posjetu dječijoj igraonici u susjednoj zgradi. Velika gužva ispred susjedne zgrade, nekoliko policijskih auta, te baloni plavo-žute boje označavali su neki praznični ili poseban događaj.
I s princezom sam se razmijenila, taman kad sam stigla i parkirala auto, ona je sjela u svoje auto i, pod velikom policijskom pratnjom, udaljila se iz našeg naselja. Nisam ni planirala dočekivati princezu, ali pošto sam već bila vani, zaključila sam da možda nije ni loša ideja vidjeti je kad sam već tu.
Ali nije bilo suđeno ovaj put.
Kao što nije bilo suđeno da se sretnem s Azrailom oči u oči ovaj dan. Tihom komšiji prekoputa došao je u njegov mali usamljeni dom, da ga povede i zapečati njegovu knjigu života. Meni je došao da me opomene na vrijeme – vrijeme koje mi je preostalo do idućeg susreta. Kao da veli: “Evo vidiš kako sam ja nenajavljen posjetilac. Pojavim se iznenada, bilo kome, bilo kad. Bez pravila i reda. Ne smeta mi ni kiša ni snijeg, ni oluja ni žega, ni samoća ni gužva, čak ni blizina princeze. Ovako ću i nju jednog dana iznenaditi, usprkos straži koja s nje oka ne skida. I svakom ću doći brže nego što misli. Pa gledaj šta ćeš i kako ćeš i – svedi račune prije nego što ih mi budemo svodili.”
Razmišljam tako o Azrailu dok pijem kahvu u svojoj kuhinji i pišem ti ovo pismo. Onda se dosjetih da je smrt poput ove naše bosanske kahve, kad stojimo kraj šporeta i čekamo da kine. Taman u momentu kad se nešto zamislimo i na par sekundi zaboravimo na kahvu, ona pokipi. Tako i smrt: svi znamo da će doći, ali svi zaboravimo na nju, pa većinu ona iznenadi kad se najmanje nada. Znaš, čudno mi je malo da uopće ne mrzim Azraila, niti mi je odbojan, možda samo djelimično strašan, ali o njemu razmišljam s poštovanjem, divim mu se i žalim ga istovremeno. Nije lahka njegova misija. Da je insan, nikad je ne bi mogao obavljati.
Sad moram po djecu u školu, uskoro završavaju. Nastavim drugom prilikom!
Tvoja Senada.
(Odlomak iz romana Pacijenti, Muhamed Mahmutović)