Dan 18. septembar u Bosanskopodrinjskom kantonu obilježava se kao Dan kantona i oslobađanja Goražda. Jedan od najzalužniji da taj datum uđe u anale grada na Drini je i komandant 43. drinske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, Amir Reko Makedonac. Upravo je on sa svojim pomoćnicima planirao operaciju kodnog imena “Drina”, kojom je od Vojske Republike Srpske oslobođena desna obala rijeke Drine. Operacija je počela 14. septembra a završila 18. septembra 1992. godine. Prema svjedočenju Reke, akcija je počela u pet sati ujutro, a njen cilj je bio otjerati agresorske vojnike sa uporišta na Kolijevci, Viševicama, Biljinu te osloboditi Bare, Krsnicu, Zupčiće i Potkozaru. Nakon 5 dana akcija je završila sa potpunim uspjehom boraca Goražda.
U akciji je učestvovao i Dževad Terović, pomoćnik komandanta 43. drinske brigade koji se sjeća kako su borci bili nestrpljivi prilikom izvođenja akcije i tražili da ona što prije otpočne, ali komandir je to odbijao, sve dok se ona ne isplanira do najsitnijih detalja kako bi bilo što manje žrtava. Prema njegovoj ispovijesti petnaest minuta nakon što je akcija počela, borci 2. bataljona zauzeli su artiljerijsko uporište VRS, dok su dijelovi 2. i 3. bataljona vodili teške borbe za Kolijevku. Prije operacije “Drina” izvedena je poznata operacija “Krug 92”, koju su planirale i vodile 1. i 31. brigada. Ovom operacijom oslobođena je lijeva obala rijeke Drine, odnosno 150 km2 općine Goražde. Zahvaljujući zarobljenom naoružanju iz te akcije pokrenuta je operacija “Drina”. Osim tog naoružanja oslobodioci 43. brigade nisu imali ništa drugo, uključujući i tenkove i topove. Radi potreba ove operacija grupa goraždanskih inžinjera je napravila i infuzione otopine koje, nažalost, nije mogla koristiti, budući da je problem njihovog steriliteta ostao neriješen. No, u radionicama brigade napravljeni su fiksatori i ortopetska pomagala. Uspješno izvedenom operacijom “Drina” zarobljeno je 15 raznih topova i desetine raketnih bacača, minobacača, sanitetskog materijala i sredstava veze.
Jedan od najtežih zadataka operacije bio je transport hrane za borce. Naime, agresorski vojnici su stalno držali pod snajperskom paljbom pripadnike logistike, tako da je transport hrane bio najnezahvalniji posao u brigadi. Jedan od najznamenitijih boraca 43. drinske brigade koji je, kao dobrovoljac, raznosio hranu bio je Radenko Davidović. Bio je pripadnik logistike 1. bataljona. Nakon jednog od sastanaka komande 1. bataljona ustanovljeno je da su se pokvarile dvije vodenice pomoću kojih su branioci Goražda mljeli žito. Kada je Davidović to čuo, uključio se u razgovor i rekao kako su mu u selu Miljen, odakle je bio, ostali mlin i traktor, te izjavio da će otići po njih. Međutim, Miljen je pao tako da mu borci nisu dozvolili da ide. On ih nije poslušao, te je otišao u selo i dovukao traktor i mlin.
Interesantna je i anegdota o komandnoj uniformi Amira Reke. Prilikom jedne diverzantske akcije ubijen je jedan pripadnik VRS, koji je na sebi imao američku uniformu. Vidjevši da je uniforma prvoklasna i da odudara od klasičnih uniformi ARBiH, koje su šivane na lokalnom nivou, borci odlučiše uniformu pokloniti komandantu Reki. Komandant Reko je bio bivši pripadnik JNA u činu kapetana. Ostao je upamćen po govoru u selu Bučja, nakon njegovog oslobođenja. Nakon oslobođenja sela u njemu je ostao veliki broj Srba, a komandant Reko i pored činjenice da su mu šest dana ranije u istom selu ubili majku i šest rođaka ne napravi nikakav zulum i reče: “Pripadnici vaše vojske su prije šest dana ubili sedam mojih najbližih rođaka uključivši i moju majku. Ja bih se sada na vama mogao osvetiti ali neću! Naša vojska jasno razlikuje Srbe od zločinaca. Zbog toga ću ja danas vama pomoći. Nikome neće faliti ni dlaka s glave. Predat ćemo vas vašima, i razmijeniti vas za naše civile koje srpske vlasti drže u logoru u Čajniču”.
Moral boraca 43. drinske brigade je kroz čitav period rata bio na izrazito visokom nivou. Godine 1993. nastupila je velika glad u Goraždu. Magacini hrane su bili prazni, dok bi oni stanovnici koji bi se usudili ići preko Grepka to činili sa jednom kriškom hljeba. Već spomenuti Dževad Terović je tada pomoćniku komandanta za moral rekao da je situacija katastrofalna, a na to je dobio odgovor: “Nije tako! Gdje vi logističari stanete, nastupamo mi moralisti” O moralu boraca govori i jedan detalj iz operacije “Drina”, kada je teško ranjen borac Alija Obuća, nakon što je stao na minu. Terović navodi da je bio u grupi boraca koji su ga odnijeli u bolnici i tvrdi da je Alija cijelo vrijeme pjevao.
Jedan od boraca čija djela i danas prepričavaju brojni stanovnici Goražda je i Elvir Hadžiahmetović Pela, koji je bio jedan od pratilaca komandanta 43. drinske brigade. Prilikom jednog od mnogobrojnih snajperskih djelovanja po gradu ranjena je bila jedna žena, koja je uslijed ranjavanja ostala ležati na ulici. Kako je pucalo niko joj nije smio priči, pa ni njezin muž koji je stajao i plakao. U tom trenutku stvori se Pela, spasi je i odvede u bolnicu. Prilikom jedne akcije hitno je bio potreban ručni bacač kojeg borci nisu imali pri ruci. Pela se tada javi i sam ode po bacač. Vraćajući se autom u brigadu srete nekog ranjenika koji ga je molio da ga poveze. Pela je to odbijao upozoravajući ga da nije sigurno. Ranjenik nije popuštao pa ga je Pela povezao. Dok su prelazili most agresorski vojnici zapucaše na auto koje, onako izrešetano, stade na kraj mosta. Tada je došla vijest u komandu da je Pela poginuo. Reko i Terović navode da je tada cijela komanda plakala. Ipak, Pela se pojavi nakon dva sata živ i bez ogrebotine.
[…] Goražde je jedini odbranjeni grad na Drini: Priča o herojima 43. drinske brigade […]