Neprekidna sreća ne stvara blagostanje već očaj

Kada imaš sve, a ipak ti nešto fali, to je najveći pakao.

Pakao je kada si ostvario sve što se ostvariti može, a nikako da ostvariš i sreću za koju si se nadao da će pratiti tvoj uspjeh.

Nije slučajnost da djeca koja su dobijala sve u životu i koja su živela pod staklenim zvonom uopće ne mogu da se prilagode. Uopće ne mogu da se snađu. Ne umiju da se bore. Kada je sve ušuškano, kada je sve udobno i lagnodno za mnoge je sljedeći korak je neka vrsta zavisnosti.

Život je promjena, ne trajnost.

Čak i previše ljubavi guši – mora se dati mjesta za disanje.

Kažu da je put do pakla popločan dobrim namjerama – to je ono što neki roditelji čine svojoj djeci. Iz najbolje namjere, iz namjere da im bude što lakše i da što više uživaju, kako život odmiče tako djeci postaje sve teže da se snađu jer nisu upoznali nedaće, nisu upoznali bol, nisu upoznali borbu, nisu upoznali moć u sebi da se snađu i izbore sa izazovima koji su pred njima.

Kiša kao ni sunce, nije ni dobra, ali ni loša. Ona je takva kakva je. Njena količina pravi razliku. Aktivna supstanca određenog lijeka je dobra, veća doza je toksična.

Sebi želimo samo ono što mislimo da je za nas najbolje. I tako i treba da bude. Ne valja da čovjek sam priziva nedaće u svoj život. Nema potrebe za tim. Život nam sam stvara izazove. Koristim riječ izazove jer i ono ’’loše“ što nam se dešava može imati svoju svrhu, ako smo spremni da se suočimo sa izazovima.

Nije prijatno kada se u našem životu javlja kiša, ali to je vrijeme kada rastemo. To je vrijeme kada se razvijamo. A biti svjesniji nego što smo bili, biti razumniji – to je jedno blago koje se kroz bol i patnju dobija.