Prije više od 10 miliona godina, postojala je značajna vodena površina na području današnje Panonske nizije. Riječ je bila o Panonskom moru koje je kasnije postalo Panonsko jezero. Prekrivalo je veći dio današnje Mađarske, dijelove Hrvatske, Srbije, sjevernog dijela Bosne, Slovačke, Češke, Austrije, Rumunjske – čak i dijelove Ukrajine.
Panonsko more je iščezlo, isušilo se prije 600.000 godina, ali je ostavilo svoje brojne tragove. Fosilni ostatci i geološke formacije nam pričaju priču o davno izgubljenom moru koje je nekada pokrivalo velike dijelove srednje Evrope.
Iako je Panonsko more nestalo prije oko 600.000 godina, ono nije bilo kratkoga vijeka. Zapravo, postojalo jedesetine miliona godina (premda se po ovom pitanju akademski i drugi izvori razlikuju – neki navode kako je trajalo i 30 miliona godina). Danas pouzdano znamo da je Panonsko more postojalo tokom miocena i pliocena.
Bilo je to plitko more čija dubina u pravilu nije prelazila 1000 metara, a površina mora je bila oko 200.000 kvadratnih kilometara. Tokom svojeg postojanja, Panonsko more je prošlo kroz tri faze. Od svojeg postanka kao slanog mora, preko jezera bočatih karakteristika (u tu je fazu ušlo kada je izgubilo svoju vezu s mnogo većim Paratetijskim (Paratethysom) koje je nastala prije trideset miliona godina. Bilo je povezano s otvorenim morem sve do prije otprilike 12 miliona godina, kada ga je sudarom afričke i evropske tektonske ploče zatvorilo od Mediterana i pretvorilo u samostalno jezero zbog izdizanja Karpata) sve do pretvaranja u močvaru i niz manjih jezera koja su uglavnom iščeznula. Zahvaljujući značajnim razlikama u salinitetu, zadivljujuće raznolika i endemska fauna se razvila na ovom području.
ZAŠTO JE PRESUŠILO PANONSKO MORE?
Tokom razdoblja miocena, počinje proces izdizanja Karpatskog gorja. Polagano, ovo je izdizanje izdvojilo Panonsko more i odsjeklo ga od ostatka Paratetiskog (Paratethysa) mora. Taj je proces trajao desetak miliona godina tokom kojih se more pretvorilo u jezero. Kroz milione godina koji su uslijedili, Panonsko more je postalo jezero, počelo je svoj proces isušivanja i nestanka. Panonsko more je prestalo postojati prije šest stotina hiljada godina.
Panonsko more/jezero je bilo dio paratetiskog mora koje je bilo u biti najveće jezero u historiji Zemlje planete.
Crno, kaspijsko i Aralsko more su posljednji preživjeli fragmenti vodenog tijela koja se protezala od Austrije do Turkmenistana.
Najveće jezero ikada nestalo je prije milion godina, ali more Paratetisa i dalje zapanjuje um. Danas je imao više površine od Sredozemlja i sadržavao je deset puta više vode od svih današnjih jezera. Paratetis je stvorio jedinstven ekosistem koji je stvorio pretke žirafa i slonova.
Karte daleke prošlosti Zemlje imaju čudnu sposobnost da šokiraju svojom čistom tuđinstvom. Smatrajte da ovo prikazuje Paratethysko more. To je najveće jezero koje je svijet ikada vidio. Mogli ste otploviti od današnje Austrije do onoga što je danas Turkmenistan – da je tada bilo brodova, ili ljudi.
Ideja o ovako ogromnom vodenom tijelu, a sada potpuno iščezlom, donosi kući neugodnu istinu: fizički parametri ili naš svijet – kontinenti i okeani, planine i jezera – izgledaju fiksirano samo zato što su naši životi tako beskrajno kratki, mjereni prema geološkim erama.
Paratetis je nastao prije oko 34 miliona godina, pred kraj epohe eocena. Bio je povezan sa otvorenim morem do prije oko 12 miliona godina, kada ga je sudar afričkih i evropskih tektonskih ploča zatvorio od Sredozemlja i pretvorio u samoodrživo jezero.
Paratetis je u svom najvećem broju imao površinu od oko 2,8 miliona kvadratnih kilometara (više od milion kvadratnih milja), a sadržavao je 1,77 miliona kubnih kilometara (425.000 kubnih milja) vode. U području, to je bilo nešto veće od današnjeg Sredozemnog mora, ali u zapremini tek oko trećine. Dakle, Paratetis je bio relativno plitko more. Ipak, on je sadržavao deset puta više vode nego sva današnja jezera zajedno.
Plitko i isključeno, Paratetis je na kraju počeo da se smanjuje. Veliki dio jezera je ispario prije 9,8 i 7,7 miliona godina, a nivo vode je pao za čak 250 metara (820 stopa) u najtežem periodu, poznatom kao Veliko Hersonijsko sušenje. Gubivši 70% svoje površine i 30% svoje zapremine, more Paratetisa se smanjilo na ono što otprilike odgovara današnjem Crnom moru.
Ovo “ekstremno sušenje” pretvorilo je nekada bogat i raznovrstan ekosistem, blagosloven suptropskom klimom za većinu svog postojanja, u pustoš.
Podijelite more Paratetisa je bilo najveće jezero u historiji Zemlje na LinkedInu
Karte daleke prošlosti Zemlje imaju čudnu sposobnost da šokiraju svojom čistom tuđinstvom. Smatrajte da ovo prikazuje Paratethysko more. To je najveće jezero koje je svijet ikada vidio. Mogli ste otploviti od današnje Austrije do onoga što je danas Turkmenistan – da je tada bilo brodova, ili ljudi.
Ideja o ovako ogromnom vodenom tijelu, a sada potpuno iščezlom, donosi kući neugodnu istinu: fizički parametri ili naš svijet – kontinenti i okeani, planine i jezera – izgledaju fiksirano samo zato što su naši životi tako beskrajno kratki, mjereni prema geološkim erama.
More Paratetisa u svom najvećem (plavom obrisu) i najmanjem (crvenom obrisu), sa kopnenim masama konfiguriranim kao što su tada bile. (Kredit: DV Palcu et al. , Naučni izvještaji, 2021, CC BY 4.0)
Paratetis je nastao prije oko 34 miliona godina, pred kraj epohe eocena. Bio je povezan sa otvorenim morem do prije oko 12 miliona godina, kada ga je sudar afričkih i evropskih tektonskih ploča zatvorio od Sredozemlja i pretvorio u samoodrživo jezero.
Paratetis je u svom najvećem broju imao površinu od oko 2,8 miliona kvadratnih kilometara (više od milion kvadratnih milja), a sadržavao je 1,77 miliona kubnih kilometara (425.000 kubnih milja) vode. U području, to je bilo nešto veće od današnjeg Sredozemnog mora, ali u zapremini tek oko trećine. Dakle, Paratetis je bio relativno plitko more. Ipak, on je sadržavao deset puta više vode nego sva današnja jezera zajedno.
Plitko i isključeno, Paratetis je na kraju počeo da se smanjuje. Veliki dio jezera je ispario prije 9,8 i 7,7 miliona godina, a nivo vode je pao za čak 250 metara (820 stopa) u najtežem periodu, poznatom kao Veliko Hersonijsko sušenje. Gubivši 70% svoje površine i 30% svoje zapremine, more Paratetisa se smanjilo na ono što otprilike odgovara današnjem Crnom moru.
Ovo “ekstremno sušenje” pretvorilo je nekada bogat i raznovrstan ekosistem, blagosloven suptropskom klimom za većinu svog postojanja, u pustoš.
Velika slana suša ubila je veći dio endemske flore i faune koje su se razvijale u ovom zatvorenom okruženju tokom nekoliko miliona godina, poput patuljastih foka, delfina i kitova. Ovaj drugi je bio Cetotherium riabinini koji je, na samo 3 metra (10 stopa), bio najmanja vrsta kitova ikada.
Gubitak jednog ekosistema je dobitak drugog. Sušenje i slanost Paratetiskog mora natjerali su brojne druge vrste da se isele u prijatnije ravnice Afrike – posebno na pretke današnjih žirafa i slonova.
U svojoj doktorskoj disertaciji, Dan Palcu je pokazao važnost morskih tjesnaca za mnoge katastrofe – suše, poplave i još mnogo toga – koje su zadesile carstvo Paratetisa: “Male promjene klime ili nivoa mora mogu promijeniti ponašanje tjesnaca i onda dovesti do promjena okoliša, čak i događaji izumiranja. “
Jedan primjer je bila mega poplava koja je privremeno transformirala Sredozemlje u slanasto jezero, scenarij poznat zemaljskim naučnicima kao događaj Lago-Mare. “Zaključujemo da su morski tjesnaci jedan od najosjetljivijih dijelova vodovoda naše planete, koji će vjerovatno poremetiti ravnotežu između mora i okeana i pokrenuti ekološke krize u kontekstu nivoa mora i klimatskih promjena”