Osvojio Ljubljanu po drugi put: Hazer Emrić inspirisan Krajinom predstavio svoje radove Slovencima

MLADI umjetnik Hazer Emrić, rodom iz Bihaća, trenutno je apsolvent na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, a iza sebe ima dvije uspješne izložbe u Ljubljani i niz kolektivnih izložbi inspirisanih tradicijom ćilima, vezova, ali i autoportretima koji su obogaćeni modernim elementima.

Prvu kolektivnu izložbu je imao 2014. godine, a nakon nje niz koletivnih u Banjaluci, Tuzli u Bužimu. Samostalna izložba kojom se predstavio prvi put nosila je naziv „Obrazi“. Učestvovao je na  IX Međunarodnom Bijenalu minijaturne umjetnosti i Međunarodnoj izložbi tekstila i narodne umjetnosti u Švedskoj. Ipak, Krajina kao nepresušna kolijevka inspiracije motivisala je Hazera Emrića da izloži svoje radove kroz drugu samostalnu izložbu grafika pod nazivom „Prozori i Krajina“ koja je trenutno izložena u Ljubljani.

Prozor kao simbol praga između svjetova, u vizuelnoj metafori služi za gledanje izvan fizičkog svijeta u duhovna prostranstva, emocionalna ili psihološka područja. Iz djetinjstva zapamćen pogled kroz kućni prozor, postaje za Emrića pravilo kadriranja prizora koje susreće u različitim okolnostima. Što je više pejzaža vidio i doživio sve se više u svom likovnom izrazu vraća motivima koje je dječje oko sagledalo kroz prozor porodičnog doma.  Kao i u djetinjstvu tako i na grafičkim listovima, pejzaž s druge strane prozora postaje zagonetka i povod za istraživanje. Po čemu je specifična izložba u Ljubljani, šta ga inspiriše i sprema li nove projekte, ispričao je Emrić za „Novosti“.

* Rekao si da se ljubav prema umjetnosti izrodila u ateljeu vrlo rano. Kada si poželio da se intenzivnije baviš umjetnošću i koliko ti je pomoglo predznanje iz te oblasti s obzirom na to da dolaziš iz porodice umjetnika?

Ne postoji tačan trenutak, niti vremenski period gdje sam ja shvatio da je umjetnost ono čime želim da se bavim. Od kako znam za sebe uvijek sam gajio ljubav prema umjetnosti, ali nikad nisam bio siguran da je to pravi cilj za mene. I danas imam nećkanja oko toga da li je umjetnost za mene ili ne. Publika koja se pronalazi u radovima mi je najveći indikator da sam na pravom putu i da činim nešto dobro. Imati roditelje koji se bave istim zanimanjem – umjetnošću je nož sa dvije oštrice. Različiti stavovi prema estetsko lijepim stvaraju verbalne konflikte o tome šta je dobro a šta ne. Nasuprot tome, dosta su mi pomogli kao podrška u svakom smislu. Bez njih ne bih bio gdje sam trenutno.

* Vjerujem da te kao umjetnika mnogo toga inspiriše za tvoje radove. Imaš li neke uzore i da li bi se na nekom polju volio okušati, a nisi do sada?

Umjetnici čiji me radovi inspirišu su Karavađo i Safet Zec. Jedna neostvarena želja u sferi umjetnosti je da bih volio jednog dana izliti bronzanu skulpturu koju bih modelovao sam. Tokom školovanja, u više navrata sam pravio biste od gline, te me vajanje zaintrigiralo. Takođe sam jedne prilike kao tinejdžer napravio samostalno peć u kojoj sam topio aluminijum i izlijevao u neke sitne blokove. Tako da smatram da ću definitivno jednog dana izliti metalnu skulpturu, koja će vjerovatno biti autoportret.

* Koliko ti znači što izlažeš svoje radove kroz izložbu „Prozori i Krajina“ u Ljubljani u tandemu sa svojim ocem? Po čemu se vaši stilovi razlikuju, a po čemu su slični?

Bilo je dosta nesuglasica oko izložbe, ali mi je veoma drago što je sve na kraju ispalo tačno kako je trebalo. Radovi prikazani na izložbi i jesu dijelom inspirisani sa njegovim šablonima sa kojima sam se igrao kao dijete u ateljeu. Subjektivni dio mene misli da su naši radovi dva svijeta različita, ali objektivni dio zna da dosta više liče nego što mislim. Tu se negdje vidi sličnosti u strukturi i teksturi radova, a s obzirom da radovi sežu u dio djetinjstva, definitivno ima sličnosti.

* Vjerujem da te kao umjetnika mnogo toga inspiriše za tvoje radove. Imaš li neke uzore i da li bi se na nekom polju volio okušati, a nisi do sada?

Umjetnici čiji me radovi inspirišu su Karavađo i Safet Zec. Jedna neostvarena želja u sferi umjetnosti je da bih volio jednog dana izliti bronzanu skulpturu koju bih modelovao sam. Tokom školovanja, u više navrata sam pravio biste od gline, te me vajanje zaintrigiralo. Takođe sam jedne prilike kao tinejdžer napravio samostalno peć u kojoj sam topio aluminijum i izlijevao u neke sitne blokove. Tako da smatram da ću definitivno jednog dana izliti metalnu skulpturu, koja će vjerovatno biti autoportret.

* Pošto si izlagao u drugim državama, možeš li napraviti neku paralelu kad je u pitanju umjetnost? Vlada li veće interesovanje u jednoj Ljubljani ili unutar BiH?

Definitivno je veće interesovanje u Sloveniji, nego u BiH. Po mom iskustvu, u BiH, samo su umjetnici zainteresovani za umjetnost i eventualno nekolicina rijetkih ljudi. Samo šabloniranje “ti izgledaš kao umjentik” je najveći indikator prosvjetljenosti našega naroda. Žao mi je što se kod nas ne doživljava ozbiljno kao u ostatku svijeta. Ljudi misle da je umjetnost samo crtati i slikati, ali nisu svjesni koliko daleko seže sfera umjetnosti u njihovim svakodnevnim životima. Ne krivim narod, državu, niti sistem u
kojem živim. Taj problem je do individue i do njegove želje za promjenom i boljim životom. Ne samo po mom iskustvu, nego isto tako i roditelji su osjetili veću podršku i interesovanje u inostranstvu, nego kod nas. Tako da definitivno u Ljubljani je veći odaziv nego kod nas, ali zato će Slovenci uvijek biti Slovenci, a Bosanac biti “Čefur”.

* Kakvi su ti dalji planovi i da li sada radiš na nekim projektima?

Iako je izložba skoro otvorena, već sam počeo sa drugim projektom. Sva ta atmosfera me motivisala za nove radove, ali nažalost ne volim pričati o projektima sve dok ih ne realizujem. Sve što želim reći jeste da su slike srednjeg formata u pitanju, a tema inspirisana trenutnom izložbom “Prozori i Krajina”.