Iako smo svakodnevno svjedoci odlaska mladih u potrazi za boljom budućnošću izvan BiH, postoje i oni koji u svojim sredinama nastoje kreirati svoju budućnost, odluče boriti se i ići korak ispred drugih. Upravo to je pošlo za rukom, našem Stočaninu, Husi Hamziću koji je u svojoj 22. godini postigao fascinantan uspjeh, te je pravi primjer, kako se posao budućnosti može raditi, i svjetski uspjeh ostvariti, i u vlastitom gradu.
Dvadesetrogodišnji Hercegovac Huso Hamzić iz Pješivca kod Stoca dobio je posao u jednoj od najpopularnijih kompanija na svijetu – Microsoftu.
Prije nego što krenemo s razgovorom o ovom fenomenalnom uspjehu koji si postigao, možeš li za uvod da nam za uvod kažeš par rečenica o sebi.
Rođen sam 1999. godine u Mostaru, a nakon nekih osam mjeseci življenja u izbjeglištvu sa svojom porodicom sam se vratio na Pješivac Kulu gdje živim skoro pa cijeli svoj život uz neke male promjene zbog obrazovanja i poslovnih obaveza, jer srednju elektrotehničku školu sam završio u Mostaru, a potom Elektrotehnički fakultet u Sarajevu.
Većinom mladi tokom srednjoškolskog obrazovanja kreiraju ozbiljniju viziju budućnosti, u smislu odabira daljnjeg školovanja i ono čime se žele baviti kroz život. Kada i kako si se ti odlučio za baš ovaj pravac?
Istina, dosta mladih danas ne zna do zadnjeg časa svog srednjoškolskog obrazovanja koji je njihov životni poziv, međutim, ja sam od šestog razreda osnovne škole znao šta želim raditi, odnosno sa čim se želim baviti u životu. U prvi kontakt sa računarom sam došao 2004. godine i mogu reći da mi je otac prenio njegov entuzijazam za tehnologijom još od malih nogu jer sam uz njega napravio, hajmo reći, te neke prve korake u IT svijetu. Iako je moj otac prihvatio medicinski poziv/profesiju, nije na mene vršio nikakav pritisak oko izbora mog zanimanja, sve je čisto bila moja odluka. Tako, kao što sam već rekao ranije, od osnovne škole sam imao u glavi viziju cijelog tog nekog akademskog puta i profesije.
(VIDEO) Prvi susret sa jetimima iz Jemena koje je stipendirao cijelih 10 godina
Znamo da je ulaganje u sebe i vlastitu samoaktualizaciju ključ koji otvara vrata uspjeha u životu. Koliko truda i rada je zahtjevalo tvoje obrazovanje? Da li je uvijek bila prisutna volja za učenje i usavršavanje, ili je ipak bilo nekih teških perioda?
Slažem se! Što se tiče volje za učenjem, prirodno je da njen intenzitet varira. Meni se to dešavalo u osnovnoj školi, ono dječije kada mislite da učite samo da roditelji ne bi galamili na vas i da vam ne bi branili da igrate igrica ili da se igrate sa prijateljima. Mišljenja sam da je jako bitno da dijete što ranije shvati da ne uči radi ranije navedenih razloga, nego striktno radi sebe. Ja sam to shvatio negdje krajem osnovne škole nakon čega počinjem i to neko svoje slobodno vrijeme trošiti na svoje usavršavanje. U srednjoj školi dopao mi se koncept takmičenja u znanju gdje sam učestvovao i pobjeđivao na dosta njih iz raznih sfera nauke kao što su: matematika, fizika, informatika, hemija itd… Dosta svog vremena u srednjoj školi sam provodio vježbajući i čitajući raznu literaturu kako bih ostvario što bolji plasman na istim, a i zato što to volim. Također sam išao i na razne kampove, gdje ste u prilici da se upoznate sa vršnjacima sličnih afiniteta i naravno naučite nešto što ne može da se nauči u tom nekom, hajmo reći, konvencionalnom srednjoškolskom obrazovanju. Tako da mogu reći da moj srednjoškolski period nije izgledao kao kod većine mojih vršnjaka, bilo je tu dosta odricanja i uloženih sati, međutim, to je sve doprinjelo da se što bolje pripremim za fakultet koji je uslijedio. Na fakultetu je naravno bilo teških perioda, još više odricanja, daleko ste od kuće i porodice. Međutim, ako ste fokusirani i posvećeni svom cilju, svi teški periodi se prebrode i problemi riješe, jer to što sam radio i trenutno radim, ni u jednom trenutku nisam omrznuo.
Ti si jedan od primjera da se trud na kraju uvijek isplati. Nakon studija, mladi ljudi su prepušteni sebi, svojim sposobnostima i ambicijama. Kakve su bile tvoje ambicije i ciljevi nakon završetka studija?
Pa mogu reći da se moji ciljevi nisu nešto drastično promijenili od osnovne škole. Želja mi je da jednog dana, naravno, pokrenem nešto svoje ovdje u Stocu. Međutim, da se takvo nešto uradi na nekom ozbiljnom nivou potrebno je da se, tako reći, iskalite u profesiji, okružite sa pravim ljudima i da vidite kako to funkcioniše u firmama koje su već poslovno ostvarene i imaju ogroman uticaj u svijetu. Bez ovih pobrojanih stvari to bi bilo osuđeno na propast, jer zašto učiti na svojim greškama, kada možemo na tuđim, zar ne? Tako da prije pokretanja nečeg svog, želio sam biti dio nekog velikog kolektiva koji radi neke pozitivne stvari u svijetu i da danas-sutra, mogu reći da sam bio dio takvog nečega. Tako sam, na drugoj godini svog studija, postao praktikant u kompaniji koja se zove Forsta, gdje sam napravio svoje prve ozbiljne korake u tom IT svijetu, pokupio dosta znanja, te stekao iskustva koja su neophodna za dalji vaš razvoj pod palicom još jednog Pješivčana, Seada Tabakovića kojemu sam zahvalan na svim prilikama, savjetima i uputama!
Jako je lijepo kada postavljamo ciljeve koje možemo, i uglavnom i uspijevamo ostvariti, i ja ti čestitam na tome!
Kako je raditi u Forsti i kako izgleda tvoj radni dan?
Veoma sam zadovoljan sa radom u Forsti, gdje imate priliku da radite, razmjenjujete iskustva sa ljudima širom svijeta a da ne morate napustiti vašu sobu. Nakon što se COVID-19 pojavio kod nas, rad kompanije je prebačen u „remote“ režim, gdje svi uposlenici rade od kuće i to se pokazalo veoma produktivnim, tako da iako sada COVID-19 i nije u nekom naletu, režim rada firme se nije promijenio. Tako da moj radni dan počinje oko 8:00 h, gdje naravno slijedi onaj jutarnji ritual, doručak i popratne stvari. Nakon toga se vratim u sobu gdje na početku dana imamo sastanke kako bi se radnici sinhronizovali, odnosno gdje razgovarate međusobno o tome šta ste uradili i na čemu trenutno radite. Na sastanku vam se dodijele zadaci na čije se rješavanje bacite odmah nakon sastanka. Tako da period od nekih 9:00 – 12:00 protekne u radu punom parom što se kaže i to je nekako barem meni najproduktivniji period dana. Nakon toga slijedi pauza od jednog sata kada ručam i nerijetko odem do grada, kako bih se vidio sa prijateljima. Nakon pauze vratim se onome gdje sam stao prije nje, trudim se da prije pauze zaključim neke „logičke cijeline“, tako da kada se vratim tačno znam dokle sam došao i šta treba da radim. Pred sami kraj radnog dana krećem sa testiranjem onoga što sam uradio i provjerom da li sam riješio eventualne probleme koji su se javili, odnosno da li sam ispunio ono što su klijenti tražili.
Kažu da je znanje stečeno tokom studija samo „tanka“ podloga onome što se tek treba naučiti i savladati kroz rad. Da li je to i kod tebe bio slučaj, ili je ipak znanje koje si stekao kroz studij najbitniji segment?
Danas možete čuti, posebno od ljudi koji su u IT sektoru, da je „fakultet gubljenje vremena“, i da „to možeš sve sam da naučiš“. Ja se donekle slažem sa tom konstatacijom, ali ne tako slijepo. Mišljenja sam da ako neko smatra da bez fakultetskog obrazovanja može doseći nivo znanja koji je potreban da bude konkurentan u IT svijetu, to treba poštovati. Međutim, imate tu sada drugu stranu kovanice. Dosta firmi vas uopšte ne pita da li imate diplomu i tako dalje, nego pred vas postave par konkretnih problema za koje dobijete određeni vremenski okvir u kojem ih morate riješiti i tu dolazi vaše prvo pitanje do izražaja. Smatram da se dosta stvari može samostalno naučiti, međutim, bez nekih uputa i ukazivanja na greške od strane nekoga ko je svoj život posvetio toj profesiji, vama će trebati znatno više vremena da nešto savladate nego nekome ko ima ovo ranije pobrojano (uz pretpostavku da su te dvije osobe podjednako inteligentne, odnosno imaju iste početne uslove). Pa dolazimo do pitanja – da li ćete te probleme moći riješiti u datom vremenu, dok osoba koja je studirala ima više šanse da se susrela sa sličnim, ako ne i sa istim problemom i već zna koji je pravi pristup njegovom rješavanju. Ljudi na fakultet gledaju samo kao mjesto gdje se treba ići po neko znanje, međutim, u sferama kao što je IT, čija su prostranstva ogromna, logično je da ne možete sve potrebno naučiti na fakultetu i na fakultet nisam nikad gledao kao na nešto što me treba u potpunosti pripremiti za rad. Fakultetu sam najviše zahvalan što mi je poboljšao radnu naviku i usadio taj mentalitet „nikad ne odustaj, za sve ima rješenje“. Također i na tome što me je naučio kako inženjerski pristupiti nekome problemu. Ako imate to onda je izvor znanja totalno nebitan.
S obzirom da imaš mogućnost raditi od kuće, da li ti je taj način rada draži ili biraš biti fizički prisutan u društvu kolega?
Pa za sebe mogu reći da sam dosta produktivniji kada radim od kuće, jer kada imam dosta nekih zadataka i obaveza, dosta lakše se bude skoncentrisati u svojoj sobi, nego kada ste okruženi sa ljudima. Međutim kada je neki, hajmo reći, opušteni period ili kada mi jednostavno dosadi kući, tada nerijetko odem u Sarajevo i budem gore neki određeni period, gdje se družim sa prijateljima, kao i kolegama sa posla u uredu, gdje se igraju društvene igre i sl.
Biti programer i generalno baviti se ovim poslom, veže za sebe manjak društvenog života, da li je to slučaj i kod tebe?
Znam dosta slučajeva koji afirmišu ovo, ali isto tako znam i suprotnih slučajeva. To varira od individue do individue i mislim da je jako važno znati ono što se kaže „povući ručnu“ kada vidite da nešto utiče na vaš socijalni život. To je dosta izraženije u ovoj struci nego u ostalim, zato što većinom, ljudi koji se bave poslovima van ovog sektora, mogu svoj posao lakše „ostaviti“ tamo gdje rade i ne nositi ga sa sobom kući, odnosno da im socijalni život ne trpi. Dok je u IT-u to malo teže. Što se mene tiče, mislim da imam dobar balans između posla i socijalnog života, nekada se zna desiti da frustracije donesem sa sobom među prijatelje, ali nadam se da mi ne zamjere.
Tvoja karijera ide uzlaznom putanjom, i odličan si primjer kako se svjetski uspjeh može ostvariti i u vlastitom gradu. Ono što želim sada, jeste da podijeliš s nama priču o fenomenalaom uspjehu, zvanično prvi Stočanin u Microsoft-u! Kako se sve to desilo?
Hvala vam što tako mislite! Sve se desilo jako brzo i pomalo neočekivano. Kontaktiran sam od strane osobe koja je rekruter i koja mi je rekla da me vidi kao potencijalni člana tima na jednom Microsoftovom projektu (kojih ima baš dosta), gdje mi je ponuđena prilika da pristupim višemjesečnom procesu provjera od strane Microsofta kako bi se to ostvarilo. Unutar tih par mjeseci sam prošao kroz baš dosta, ponajviše tehničkih pa onda i raznih ostalih intervjua i mogu reći da je taj period bio baš stresan. Hvala Bogu, svi ti intervjui su dobro prošli nakon čega mi je ponuđena ranije navedena pozicija. Postao sam član tima koji se prostire na desetak vremenskih zona. Sastoji se od ljudi raznih nacionalnosti koji zajedno rade na rješavanju svjetskih problema i nuđenju univerzalnih rješenja za iste. Mogu reći da je iskustvo unikatno, jer možete vidjeti interne procese u nečemu toliko ogromnom, a u isto vrijeme i toliko skladnom i organizovanom, da ne možete vjerovati kako je to moguće s obzirom na broj ljudi od kojih također možete naučiti jako puno toga na dnevnoj bazi. Očekivanja su se definitivno ispunila, kao neki dječački san.
To je zaista jedan ogroman uspjeh i ovom prilikom ti čestitam na tome! Na šta si najviše ponosan i ko je tvoja najveća podrška?
Najviše sam ponosan na to što, bez obzira koliko je ovaj put bio dug, a bio je nekih osam godina, nikada nisam digao ruke od svega ovoga niti pomislio da odustanem od svojih ciljeva. Prvenstveno sam zahvalan Bogu na svemu ovome, također zahvalan sam mojim roditeljima i sestri koji su bili i jesu najveća podrška tokom čitavog mog života, kao i članovima uže porodice, prijateljima sa kojim sam odrastao i prijateljima koje sam stekao tokom svog fakultetskog obrazovanja. Kada bih se nekada spotaknuo na ovom putu, oni su bili ti koji su me dizali i bili mi oslonac.
Nezaposleni mladi iskazuju snažniju želju za odlaskom i u tome vide priliku za poboljšanjem kvaliteta života i većim šansama za zapošljavanje. Da li imaš neku poruku ili savjet za njih?
Trudite se da budete najbolji u onome što radite, sa čim god da se bavite i šta god vam zanimanje bilo. Neko će taj trud i zalaganje sigurno prepoznati, da li ovdje ili u inostranstvu. Ne mogu reći da nije bitno i da mi je žao što moji poznanici i prijatelji odlaze iz države na mjesečnoj bazi, ali isto tako ih i shvatam. Svako ide svojim putem i ondje gdje ga više cijene i nadam se da će naša država krenuti više da cijeni svoju omladinu i sposobne ljude.
Hvala što si sa nama podijelo ovu lijepu priču! Čestitam ti još jednom na svim dosadašnjim uspjesima, i sigurni smo da će ih biti još mnogo.
Huso Hamzic svojim je primjerom pokazao da se uz rad i zalaganje veliki uspjesi mogu postići i u malim sredinama. Ne mora uvijek značiti da je odlazak najbolja opcija, te da nas negdje drugo čeka nešto bolje. U našoj prirodi je da djelujemo, da preuzimamo inicijativu, da težimo uspjehu.
For my thesis, I consulted a lot of information, read your article made me feel a lot, benefited me a lot from it, thank you for your help. Thanks!