Princ Harry i nevolje muškosti, ili ko je engleskom kraljeviću dovodio ljude pred pušku

Muškiću čim se rodi i progleda u oči će upasti ona njegova stvar. Takvo je pravilo vrste: od svih čuda koja prvi put vidi – zvečka, mama, žarulja – njemu je najveće čudo, i najveće iznenađenje, to što mu je između nogu. Pa zavlači ruku u gaće, pa ga po vas dan nateže i mijesi, sve na očigled ukućana, koji se redom nadviruju i smiješe, puni nekog idiotskog ganuća, kao da se sve ovo događa prvi put. Nije više ni to što se rodilo muško, odavno je već u našim kućama muško kao i žensko, samo neka je živo i zdravo, nego je to što se ono tako pomno i usredotočeno bavi onim za što ne zna čemu bi mu moglo poslužiti osim pišanju, i nije se još u njemu počeo rađati osjećaj stida. Dok god je tako, muškić je ono. A on će postati kad mu se prvi put nešto ne svidi u njihovim ganućima i kad prestane svog kokota (praslavenski: kurъ, deminutiv kurьcь, hrvatski: kurac) natezati i razvlačiti na očigled ukućana. Stid će nas, a ne spolni organi, podijeliti po spolu i rodu.

Pošto malo uzraste i prvi put se zastidi, muškić biva svjestan kultnog statusa svog kokota. I dalje on nema pojma čemu sve kokot služi, ali vrlo rano dolazi do saznanja, pogubnog po čovječanstvo, ljudsku povijest i kulturu, da mi zapravo nismo muškarci, nego smo samo nositelji svojih kokota. Ili smo muškarci samo po tome što smo njihovi nositelji.

Nakon ovog saznanja slijedi život: privatni, društveni, povijesni… Otužan, mučan i ljudski. Ako ga s visine pogledamo, tako da od sebe vidimo samo ramena i tjeme, vidjet ćemo da se u tom životu slabo razlikujemo od mrava. I nakon što nam naši kokotići donesu ponešto sitnih zadovoljstava i tolike jade i nevolje, nakon što po tko zna koji put njihovom veličinom omjerimo vlastite životne uspjehe, zatičemo se pred velikom civilizacijskom dvojbom: ili ćemo ostati doživotni sluge svojim kokotima, ili ćemo se malo-pomalo emancipirati od njih, pa o sebi misliti na neki malo drukčiji način, ne mareći mnogo hoće li nas zbog toga smatrati manje muškarcima. Malo je onih koji u ovoj dvojbi izaberu ovo drugo. Većina muških umire imajući na umu ono u što su prvo pogledali nakon što su progledali. I to je sva istina čovjekove povijesti, tojest njezine muške dionice.

Ali jedno nam se, ipak, ne može odreći: za takvog smo života izvanredno dobro upoznali svog kokota! Znamo što je za njega dobro, gdje mu je ugodno, od čega mu prijeti opasnost. Recimo, kao vrlo mlad naučio sam da mu prijeti opasnost od rajsfešlusa na hlačama. Ne pitajte kako sam to naučio, ali otad preferiram rasporak na dugmiće. A naučio sam i to, smrzavajući se kao dječarac po skijalištima, a onda i u ratu, za opsade grada, bez struje i grijanja, da je najtoplije tamo gdje je on. Pa bih svoje promrzle šake gurao u gaće, da ih nekako ugrijem. Ne mislim da sam bio naročito pametan, jer svaki idiot zna ono što sam tad znao ja. Hladnoća, ipak, nije rajsflešlus, pa da išće dublja saznanja.

Harry, vojvoda od Sussexa, međutim, koji će dogodine navršiti četrdeset, odrastao je u takvom svijetu i takvim životom da nema pojma da je najtoplije tamo gdje mu je kokot. I onda, kako izvještava dokono svjetsko dojavništvo, u svojim memoarima pripovijeda kako je, krećući se po Sjevernom polu, dobio promrzline po penisu. Događalo se to, veli vojvoda od Sussexa, uoči vjenčanja njegova brata Williama, princa od Walesa i budućega engleskog kralja. Tad se Harry požalio ocu svome, danas kralju Charlesu, na promrzle uši i obraze, i on je “bio vrlo zainteresiran”, te se suosjećao sa sinovljevom “nelagodom”, ali nije mu spominjao penis. A vojvoda od Sussexa bio je, ako smo dobro shvatili priču, u tim trenucima zabrinut hoće li moći da ostvari potomstvo ukoliko je na Sjevernome polu ostao bez kokota.

Još od služenja vojske u JNA, u većini potpuno muških druženja kojima sam bio primoran nazočiti, nekako bi se, izravno ili neizravno, došlo do kokota. I uvijek bih osjetio neku mučninu, kao od užegle svinjske masti, od toga u kako jadnom je stanju muška mašta. Čak i u relativno obrazovanih ljudi. I kakve su samo gluposti u stanju izreći, čim priča dođe do kokota i njegovih avantura. Ali promrzline na penisu Vojvode od Sussexa još jedna su razina niže, i zoran dokaz da su sve svjetske kardašijanke, ivane knol i ostale kolinde milostive ne samo pristojnosti, čednosti i društvenog ukusa, nego i čeljad raskošnog intelekta i bujne mašte, pri usporedbi s tim riđoglavim bizgovom. Njemu nikad nije bilo toliko hladno da malo razmisli gdje bi ugrijao ruke. On nikada nije imao potrebe ni da zađe među vlastita bedra. Vojvoda od Sussexa bestidni je idiotes, ljudski stvor bez ikakvih javnih obaveza, kojeg je nemoguće žaliti, jer sam nije uzrastao do osjećaja ljudske empatije. Rođeni kokot njemu je na stanovit način stranac. Ili dragocjenost o kojoj je dužna starati se vlada Ujedinjenog Kraljevstva.

Ne bismo se, međutim, vojvodom od Sussexa nikada bavili, niti bi Harry bio junak našeg doba, da nije iz njegovih memoara do javnosti stigla tvrdnja da je ubio dvadeset pet ljudi u Afganistanu. Vojvoda veli da se time ne hvali, niti zbog toga žali. Za njega to su bile šahovske figure. Samo tako, poučava nas sin engleskoga kralja, čovjek može ubijati.

Ako je Harry doista, kako on to kaže, smaknuo dvadeset i pet figura sa šahovske ploče, odakle onda zna da ih je bilo baš toliko? Tko još broji pojedene pijune, skakače, lovce? Uistinu se broje samo ubijeni ljudi. Ali to obično rade istražitelji, državni odvjetnici, suci. A za njima stižu dokumentaristi, arhivisti, povjesničari. Vjerojatno bi se u povijesti našao poneki masovni ubojica koji je brojao svoje žrtve, pa je sam od sebe mogao reći koliko ih je bilo. Vjerojatno bi se našlo i ratnih zločinaca, naročito među njemačkim nacistima iz Drugoga svjetskog rata, koji su vodili ovu vrstu statistike. Ali u suvremenoj povijesti nije bilo takvoga rata, te vojske i takvih vojnika, koji bi stvarno ratujući i ubijajući u takvome ratu bili u stanju izbrojati svoje smaknute suparnike. I zašto bi brojali? Odakle bi itko od njih mogao znati da ih je bilo upravo dvadeset i pet? Ljudi koji su stvarno ratovali, među njima ratni heroji, kao i oni kojima je rat opustošio duše, u pravilu nisu išli u rat da bi postali ubojice. Niti su željeli biti ubojice. Niti su iz rata izlazili ispunjeni ponosom zbog činjenice da su ubijali. Ili da su, kako to kaže vojvoda od Sussexa, rušili figure sa šahovske ploče. Svaki ubijeni njima je previše. I ne znaju je li ih bilo dvadeset i pet.

Sretnije će biti u priči o ovom dostojniku iz Velike Britanije ako je istina da nikoga on nije ubio i da je njegova vojna karijera velika patriotska mistifikacija jednoga bolesnog društva. Sretnije će biti ukoliko Harry o dvadeset i pet mrtvih Afganistanaca pripovijeda jednako vjerodostojno kao i o svom promrzlom kokotu. U tom slučaju svi bismo se mi – naročito nositelji sličnih takvih kokota – trebali posramiti za vojvodu od Sussexa, jer on, mučenik, do srama nije stasao.

Postoji, međutim, i ona druga mogućnost. Ostarjelom maršalu Titu po bosanskim su lovištima, a bogme i gore u Bačkoj, oko Karađorđeva, na pušku navodili ošamućene i suicidalne medvjede, bacali mu u zrak pijane tetrijebe i fazane. Tito je samo pucao i pucao, skupljao lovačke trofeje, i možda se dementno divio tome kako je u zrelim godinama sačuvao dobro oko i mirnu ruku. Ružno je to, do Boga ružno, što su činili! I nekoga tko se u to vrijeme u Jugoslaviji već bio rodio mora makar malo gricnuti savjest zbog tih nesretnih ptica i medvjeda. Davno je to bilo, da su imale priliku poživjeti svoj životni vijek, te životinje same bi po sebi već odavno bile mrtve, ali su nam svejedno na duši. I ono kad sam u zimu 1992. na 1993. zavlačio ruke među bedra i uz kokota svog grijao promrzle prste, imalo je veze s onim jednim tetrijebom gluhanom što su ga bacali u zrak za Tita. Opalivši u njega, maršal je pucao u mene.

Postoji, dakle, mogućnost da su princu Harryju, koji tada još nije bio vojvoda od Sussexa, razmaženom kraljeviću, na helikopterski mitraljez navodili ošamućene i suicidalne Afganistance, da su mu u zrak bacali opijene i drogirane ljude, a on ih je marljivo ubijao, sve dok nije stigao do broja dvadeset i pet, uvjeren da na takav način napokon postaje muškarac. A možda jednoga dana i engleski kralj!

Kako je princ Harry u Afganistanu bio u aranžmanu NATO pakta, to je nešto što se neposredno tiče svih građana koji svojim poreznim novcem financiraju vojske u sastavu NATO-a. Pa bi nam Jens Stoltenberg, koji je u ovoj priči neka vrsta Staneta Dolanca ili generala armije Nikole Ljubičića, morao reći je li taj riđoglavi i obespamećeni bizgov doista poubijao dvadeset i pet ljudi? I tko mu je te ljude dovodio pred nišan? 

Miljenko Jergović

Redakcija
Redakcija
Articles: 139
0 0 votes
Ocjena članka

0 Komentari
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x