Prof.dr. Almir Fatić: Kur’an se ne može spaliti!

Riječ mushaf (مصحف) derivira se iz riječ suhuf (صحف) – listovi, stranice [knjige i sl.], spisi, svitci; jednina od suhuf je sahīfa (صحيفة) – list, stranica [knjige i sl.]. Sahīfa još može označavati: pismo, knjigu, časopis (Muftić, 908). U modernom arapskom safha znači isto što i sahīfa. Mushaf, dakle, predstavlja skupljene ili objedinjene (is)pisane listove ili stranice na jednome mjestu, tj. bilo koju ukoričenu knjigu ili zbirku, kodeks (usp. Isfahānī, Mu’džem mufredāt, 309).

Suhuf u Kur’anu

Riječ Mushaf ne navodi se u kur’anskom Tekstu, kao što se ne navodi ni riječ sahīfa, dok setermin suhuf spominje u Kur’anu na osam mjesta: Tā Hā, 133; Nedžm, 36; ‘Abese, 13; Tekvīr, 10; E’alā, 18 i 19; Muddessir, 25; Bejjine, 2 (Abdulbākī, El-Mu’džemul-mufehres, 495). Kur’an spominje ”Prvotne Suhufe”: A zar im ne dolazi jasni dokaz u onome što ima u Prvotnim listovima?! (bejjine mā fis-suhufil-ūlā) (Tā Hā, 133); Zaista, ovo ima u Listovima prvotnim (E’alā, 18); ”Suhufe Ibrahimove i Musaove”: Listovima Ibrahimovim i Musaovim (E’alā, 18; Nedžm, 36), te svoje vlastite ”čiste Suhufe”: Poslanik od Allaha, koji čita Listove čiste (el-Bejjine, 2). Suhufi su, također,i Listovi ili Stranice zapisa na kojima se zapisuju svačija djela, dobra i loša, i koje će biti predočene na Sudnjem danu: I kada se Listovi (es-suhuf) razmotaju (Tekvīr, 10).

Terminološko značenje

Mushaf je sakupljeni Kur’an koga su ashabi nazvali tim imenom. Naime, kada je Ebū Bekr sakupio Kur’an, rekao je ashabima da toj zbirci daju ime. Neko je rekao da je nazovu imenom indžīl, pa je taj prijedlog odbijen. Drugi je predložio da je nazovu imenom sifr (knjiga), pa je i taj prijedlog odbačen zbog Jevreja. Onda je Ibn Mesud rekao: ”Vidio sam u Abesiniji jednu knjigu koju zovu mushafom!”– pa su sakupljeni Kur’an tako nazvali (Sujūtī, Itkān, 1/190; Sālih, Mebāhis, 77-78). Znači, u vrijeme ashaba riječ Mushaf, riječ etiopskog porijekla, počela se koristiti za Kur’an, štaviše, ashabi su imali svoje lične ili privatne mushafe (el-mesāhifuš-šahsijje) pa se tako u stručnoj tefsirskoj literaturi spominju npr. Mushaf Alijin, Mushaf Ubejja, Mushaf Abdullaha b. Mesuda, Aišin Mushaf itd. Kroz mnoga predanja o prvim generacijama muslimana uviđa se da se riječ Mushaf učestalo koristila.

Osmanov Mushaf

Nekih dvadeset godina poslije Ebū Bekrovog Mushafa, treći halifa Osman formira komisiju na čelu sa Zejdom ibn Sābitom da po drugi put zapišu Kur’an. Mushaf koji je bio kod Hafse, Omerove kćeri i Poslanikove, a.s., udovice, uzeli su kao osnovni tekst prilikom tog posljednjeg zapisivanja/sakupljanja Kur’ana. Osman je lično  nadzirao ovaj posao i u njemu sudjelovao. Izdao je sljedeće pravopisno pravilo: ”Ako se u nečemu ne složite, zapišite prema jeziku plemena Kurejš!” Kada je Mushaf završen, Osman je načinio njegove kopije i poslao ih u glavne centre Hilafeta (prema izveštajima: četiri, pet ili sedam kopija), a za sve mimo njega naredio je da se podere ili spali – prenose se obje ove mogućnosti (više o ovome v. M.M.El-A’zami, Historija kur’anskoga teksta, pogl. ”Osmanov Mushaf”, 125-144). Ovaj, kako se naziva, Osmanov Mushaf (el-mushaful-‘usmānī) univerzalno je prihvaćen od strane ashaba, odn. svih muslimana (lat. Textus Receptus).

Jedan Kur’an – mnogi mushafi

Musfah je, dakle, Knjiga u kojoj je ispisan Allahov govor, tj. Kur’an. Riječ Kur’an, jezički, označava Knjigu koja se neprestano čita/uči. Terminološki, Kur’an je vječni Božiji govor objavljen Muhammedu, a.s., u vidu 114 sūra, ispisan u mushafima. Mushafa je mnogo (množina mesāhif), a Kur’an je jedan; riječ Kur’an nema množinu. Mushaf je pisani oblik Kur’ana. Nadalje, i ono što je napisano (u mushafima) i ono što se čuje ili uči naziva se Kur’anom. U ovom drugom slučaju, ne koristi se riječ Mushaf. Shodno navedenome, ne može se npr. spaliti Kur’an, već samo Mushaf. Svaki Mushaf slijedi određeno čitanje ili izgovaranje Kur’ana (kira’et). Mushaf može biti napisan na jednom od arapskih pisama, npr. na kufskom pismu, sulus pismu i dr. Drugim riječima, mushafi mogu izgledati različito, ali svi imaju isti poredak sūra i ājeta unutar svake sūre. Prema, tome razlike među mushafima su minimalne jer su, zapravo, oni pisani oblik ili zapis jednog te istog Kur’ana.

U ajetu sure Vāki’a (77-78) kaže se da je Kur’an plemeniti u Kitab meknūn (فِي كِتَابٍ مَكْنُونٍ Skrivena ili Zaštićena Knjiga), što je zapravo dokaz da je Kur’an ono što je napisano u Mushafu, odnosno mushafima, jer se u nastavku (80) kaže da je to objavljivanje (Tenzīl) od Gospodara svjetova. Ima i mišljenje da se pod Kitab meknūn misli na Lehvi mahfuz (v. Ibnul-Dževzī, Zādul-mesīr, 7/1335; Bejdāvī, Envārut-Tenzīl,  3/368, Sābūnī, Safvetut-tefāsīr, 3/315).