Ratni dnevnik Miodraga Lazića, hirurga iz Niša, kao dokaz agresije Srbije na RBiH

Ima jedan ratni dnevnik hirurga Miodraga Lazića iz Srbije, iz Niša, koji će dopasti poslije u ruke našim bosanskim braniteljima. On je bio “srbijanski dobrovoljac” koji je od decembra 1992. do augusta 1993. operisao agresorske vojnike u bolnici “Žica”, u Blažuju kod Ilidže. Tu stoji:

“… 28. januar 1993. godine. Juče i danas se vode žestoke bitke – Žuč, Sokolje, Rajlovac. Osam je naših mrtvih boraca. Imao sam 6 teških operacija. Stojanović Zoran (1961. godište) – dobrovoljac iz Vranja, Seket Robert (Mađar), ostao bez pola stopala, ali smo u šali primetili da nije opasno jer nosi broj 50. Još jedan u mojoj koloni spašenih major Jurij Šarapov (Rus), dobrovoljac. Razvaljena mu je jetra. Operisan i spašen. Šaljem ga na VMA u Beograd. Što se tiče majora Šarapova, prije polaska mi reče: ‘Zdravstvuj doktor!’ Ja zahvaljujem njemu što je kao Rus, kao pravoslavac, došao da pomogne bratskom srpskom narodu u vrtlogu ovoga najtežeg rata za srpstvo i pravoslavlje.”

Ovaj ratni dnevnik hirurga Lazića pokazuje nekoliko stvari. Prvo, Srbija, i Crna Gora, to jeste – tada zvana skupno SR Jugoslavija, da bi sakrila svoju ratnu agresorsku ulogu u Bosni, ona je sve svoje vojnike, oficire, evo ovdje i ljekare, nazivala, i dan-danas naziva – dobrovoljcima, a organizovano ih je slala ovamo da napadaju bosansku državu, i naš bosanski narod. Imali su plate, prevoz, hranu, oružje, sve… – i sve je to plaćala Srbija! Ako bi u tom “dobrovoljačkom pohodu” poginuli ili ostali invalidi – Srbija im je davala počast i status, penzije i invalidnine, kao da su ginuli i bivali ranjeni braneći Srbiju?! Kao da bi ovaj hirurg iz udobnog i sigurnog Niša, sa dobrom platom, došao ovamo u Bosnu da gubi glavu za džaba?! Naravno da je on to morao!

Drugo, hirurg “dobrovoljac” nabraja imena sve samih mu “kolega-dobrovoljaca”! Jedan Rus, jedan Mađar, jedan Srb(ijanac)!? To znači da su pored domaćih bosanskih izdajnika – Karadžićevih “SDSčetnika” (sami se tako zvali, i onda i danas!) dominantno tzv. “dobrovoljci” iz Srbije, i iz raznih Srbiji prijateljskih – bratskih i pravoslavnih zemalja, napadali taj dan Sokolje, i glavni grad Sarajevo, i samu državu Republiku BiH!? I treće, ovaj naš “hirurg-dobrovoljac” sam, i lično, bez ičije naredbe odozgo, šalje ranjenog ruskog majora na liječenje u glavni grad Srbije, u Beograd na VMA, glavnu državnu vojnu ustanovu! Može li to sam uraditi “naš srbijanski junak”? Imati sam tu moć, a da ga Srbija nije ovlastila, zadužila i poslala kao “dobrovoljca” da operiše “kolege-dobrovoljce”? Naravno da ne može!

Srbija je stvorena na mitu “o Svetom Savi”, a srpski narod je odgajan na lažima: još od navodnog dolaska Srba “u stoljeću 7-om” na cijeli prostor Balkana (i u Bosnu), pa preko Kosovske bitke, do toga da je Bosna srpska i pravoslavna zemlja. Velikosrbi su smatrali da je skoro cijela bivša Jugoslavija srpska zemlja, i u njoj sve da je srpsko: i voda, i zrak, i ptice, i livada, i potok, i…

U zadnjih 150 godina se rađala ta velikosrpska ideologija – to da su svi narodi srpski, i da je bosanski narod srpski, da su to Srbi koji su “prodali vjeru za večeru”. Da su “vekovna srpska ognjišta” ugrožena od “turaka”, “islamista-fundamentalista”, “Alijinih mudžehedina”…

Tom stogodišnjom velikosrpskom ideologijom i propagandom su zatrovali srpski narod, koji je zdušno hrlio u Bosnu. Dolazili su u nju srpski mladići. Dolazili su ali se više vraćali nisu, ostajali su mrtvi na brdu Žuč, u Sokolju, na Trebeviću… I mnogi su se ruski, grčki, ukrajinski, rumunjski, mađarski… dobrovoljci obreli u bosanskoj zemlji. Kada bi umirali Srbi(janci), i strani dobrovoljci, ležeći u smrtnom hropcu na bosanskoj zemlji, gledajući u bosansko nebo – ne vjerujem da im je na um padalo obećanje ratnog zločinca Radovana da će poslije osvajanja bosanske zemlje u borbi za srpstvo i pravoslavlje dobiti 10-tke duluma zemlje, šume, kuće i stanove otete od “nesrba” i “nevjernika”!

Nakon jos jednoga napada na Sokolje, 1993., Srbijanac, niški “hirurgdobrovoljac”, Miodrag Lazić, je zapisao u svom ratnom dnevniku:

“Tamo su ljudi pacovi, koji dočekaju svaki naš pješadijski napad. Ukopani duboko pod zemljom, u tranšejima, idu ispod kuća, preživljavaju artiljeriju, a onda izlaze na površinu kao pacovi. Oko 11 sati, ponovo žestoke borbe. U bolnicu dovoze ranjene. Nisu uspeli da se dokopaju prvih muslimanskih tranšeja. Stiže i deo naše tenkovske posade, ranjeni. Jedan mladić je bez pola trbušnog zida. Maljutka je prošla kroz transporter i spržila mu trbušni deo. Operišem ga, sve je u redu. U isto vreme uzvraćamo na muslimanske napade u predelu Stupskog brda. To je za nas kapija Sarajeva, za njih jedini izlaz i proboj blokade.”

Nedzad Imamović