U Rabranima postoji džamija za koju se misli da je sagrađena 1878. godine

Prije tačno deset dana mediji su objavili vijest da je u mjestu Rabrani koje se nalazi na teritoriji općine Neum, 30-tak kilometara od morske obale, postavljena munara za Tucakovića džamiju, prvu i jedinu džamiju u ovom jedinom bh. gradu na moru.

Prijetnje rušenjem

U međuvremenu ova Božja kuća postala je centralna tema bezmalo svih informativnih emisija pa i “politički problem”, što nam u sjećanje vraća teška vremena kada su Mostar, Stolac, Čapljina i druga mjesta bili “gradovi slučajevi”.

Neobično aktivna općinska inspekcija nedavno je tako zapečatila džamiju u neumskom zaleđu, stavljajući na nju žute trake zbog “proširenja i nadogradnje objekta bez dozvole”. Medžlis Stolac koji je nadležan za ovu džamiju nastojao je još mnogo ranije ispoštovati sve zakonske procedure, ali su naišli na šutnju i igrnoriranje lokalnih vlasti. Tek kada su odlučili stvoriti uvjete za održavanje vjerskog života  – vlast je “iskočila” iza drače!

Općinski načelnik Dragan Jurković iz Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) čak je zaprijetio rušenjem “već odrađenih radova”, dok mještani poručuju da oni to neće dopustiti!

Stolački inat-križevi

Najprije, da bi smo testirali HDZ-ovu dosljednost prema legalnoj gradnji valja se vratiti skoro 20 godina unazad.

U junu 2004. godine federalni inspektor za graditeljstvo Danijel Čapelj, a danas pomoćnik federalnog ministra prostornog uređenja, izjavio je da će betonske postamente, križne stanice prema stolačkom Starom gradu biti srušene o trošku Federacije BiH ukoliko ih do tog roka “izvršitelji”, koji su ih postavili, sami ne uklone. “Izvršitelji” te stanice, kao ni veliki križ kojeg su valjda u cilju obilježavanja “osvojenog teritorija” devedesetih postavili čak i na nacionalni spomenik države BiH – do danas nisu uklonili.

Ministarstvo prostornog uređenja FBiH čak je 19. januara 2005. bilo zakazalo rušenje nelegalnih objekata na Starom gradu, ali je Župni ured Katoličke crkve u Stocu tog dana izveo djecu i građane “na procesiju” kako bi osujetili pokušaj provođenja odluka federalne vlasti. Desio se narod.

Ne samo da nisu stali nego su nekoliko mjeseci kasnije 30-tak metara od čuvene nekropole stećaka na Radimlji podigli spomenik “blajburškim žrtvama”, koji, također, nikada nije uklonjen, iako je to zakon nalagao.

Tadašnji federalni ministar Ramiz Mehmedagić ostao je nemoćan pred “kamenim udarom”.

Kada je 15-16 godina kasnije historičar, novinar i bivši federalni zastupnik Amer Obradović pokrenuo inicijativu za rušenje nelegalno izgrađenog križ i 14 postamenata na lokalitetu Starog rada, načelnik Stoca, aktuelni čelnik HDZ-a Hercegovačko-neretvanskog kantona i kandidat za budućeg kantonalnog premijera, Stjepan Bošković, je drčno, kao i 2005. godine, odbio ispoštovati navedenu odluku, što su prenijeli i mediji u regiji.

S druge strane, Tucakovića džamija nije nelegalna, kako podvaljuju vlasti i pojedini mediji. U Rabranima postoji skoro stoljeće i pol!

Najveći istraživač baštine Bošnjaka Hercegovine, sakupljač historijske i rukopisne građe, arhivist, historičar i poliglota Hivzija Hasandedić je zapisao da u Rabranima postoji džamija za koju se misli da je sagrađena odmah nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine.

Zadužbina je Tucakovića koji su jedini u ovom mjestu stanovali. Smajo Tucaković dao je kuću u vakuf i džamija je na tom mjestu sagrađena. Srušena je 1942., a obnovljena 1962. godine. Tokom “udruženog zločinačkog poduhvata” i “međunarodnog oružanog sukoba”, kako je potvrdio i Haški tribunal, porušena je 1993. godine!

Tokom kampanje “inspektora” Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i tzv. Herceg-Bosna. Zajedno sa ukupno 80 drugih koje su porušane na teritoriji koju je kontrolirao HVO (samo u Mostaru, Stocu, Čapljini i, evo, Neumu HVO je porušio 40 džamija!).

Posljednji put Tucakovića džamija je obnovljena  2001. godine. Tim povodom je organizirana i kraća svečanost. Tada je obnovljeno i 14 kuća raseljenih Bošnjaka.

Džamija u selu Rabrani je došla “na radar” HDZ-a tek nakon konačne izgradnje puta Stolac-Neum i otvaranja jedinog bh. grada na moru prema unutrašnjosti, kada su u nju počeli svraćati putnici ka moru.  

Priča o džamiji u selu Rabrani i težnja za obilježavanjem dominacije postavljanjem križeva (ugledni fra Ivo Marković je davno kritizirao ovu pojavu govoreći da je “križ nad Mostarom pobjednički menjik-međaš da Mostar pripada kršćanima”) nas dovodi do suštine. Da, “slučaj” džamije Rabrani otvara ključno pitanje odnosa HDZ-ove vlasti – često sklone da ističe navodnu hrvatsku ugroženost u BiH – prema ne-Hrvatima koji žive na prostorima gdje stranka Dragana Čovića ima apsolutnu i vlast koju niko, pa, kako smo vidjeli, ni federalni organi ne smiju dovesti u pitanje…

I tu, nažalost, nalazimo odgovore u ne tako davnoj prošlosti. Na najbolji način to opisuje jedan razgovor kojeg je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman vodio s predsjednikom tzv. Republike Herceg-Bosne, Matom Bobanom, i zvaničnicima te paradržave, uključujući i čelnike Stoca i Čapljine. Sastanak je održan u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu 15. septembra 1993. godine.

Na tom sastanku ratni načelnik Stoca Anđelko Marković je obavijestio Tuđmana o sljedećem:

“Danas u Stocu nema nijednog Muslimana. Mi smo u Stolac naselili naše izbjeglice iz Bosne…“.

“Možemo li dozvoliti da tu dođu Muslimani”

Tuđman je ovaj izvještaj primio s odobravanjem, ali je naglasio da “sve to skupa zna”, a Marković nastavio, pokazujući kako su čelni ljudi tzv. HR HB itekako bili svjesni onog šta rade:

“Drugo pitanje, da li možemo sada dozvoliti da tu dođu Muslimani, da dođe njihova televizija koja bi nam natovarila na vrat sve to, pa možda čak godinama nam to stavljala na vrat. Možda i sankcije, neke velike posljedice pred Europu. To je pitanje koje postavljaju ljudi i mi. Dakle, te dvije točke, strateški značaj, i ovo ako se Muslimani vrate da li nas to izlaže pred Europom da oni slikaju džamije i porušene  spomenike, ulice mostove“.

Dopunio ga je i njegov rođak, također prisutan na tom sastanku, ratni načelnik Čapljine Pero Marković, kasnije dugogodišnji zaposlenik Elektroprivrede Republike Hrvatske (HEP) u Mostaru:

“Kada se tiče prostora južno od Bune do Stoca, i do Čapljine natrag, to je  prostor otprilike 250 četvornih kilometara, nema nijednog Muslimana – nastanjeni su Hrvati, i mi smo iz Kaknja doveli tri tisuće Hrvata, iz Travnika, također, i Hrvata iz Konjica…“.

Aliji ćemo samo dati da opere noge u moru

Da su obojica Markovića, Boban i ostali postupali, zapravo, po naredbama Tuđmana kao predvodnika UZP-a, a s ciljem “zaštite granica hrvatske države”, jasno je i prema stavovima prvog predsjednika RH od 21. septembra 1993. godine kada je rekao da “Aliji nećemo dati Neum”, već samo – u duhu kulturnog  rasizma –  da “noge može oprati tamo”.

“Što se tiče Neuma, budući da su tu imali – pristali smo jedino na to da su Klek – Neumu mogu imati neke turističke objekte koji bi bili na hrvatskom tlu, hrvatski teritorij, hrvatski suverenitet. Znači, jedna zajednička agencija za neke turističke agente, da bi si Alija i društvo mogli noge oprati. Pa, prema tome, nikakvog teritorijalnog ustupka u Neumu nismo dali”.

Tačno 30 godina kasnije poslije ovog razgovora i realizacije “aktivnosti na terenu” ponovo se u Hercegovini govori o rušenju džamija i ponovo se postavlja pitanje “možemo li dozvoliti da tu dođu Muslimani”. To ne čudi jer ljudi poput europarlamentarke Željane Zovko u Briselu veličaju u tzv. Herceg-Bosnu i Tuđmana, zaklnjujući se na nastavak tog puta…

Kada su prije 15 godina roditelji bošnjačke djece u Čapljini protestirali jer nisu htjeli da njihova djeca budu segregirana i da nastavu pohađaju u objektu Đačkog doma u kojem je tokom agresije bio logor za njihove sunarodnjake, simbolično su nosili žute trake. Te žute trake danas se stavljaju na džamiju u selu Rabrani. Te žute trake danas su, izgleda, ponovo u modi na jugu BiH. Déjà vu.

Radio Sarajevo