Zašto se srpski vojnici još kao djeca uče da pjevaju pjesme o osveti?

Pojam „nebeska Srbija“ koristi se u crkvenim, političkim i filozofskim krugovima.

Nastao je u krugovima Srpske pravoslavne crkve i često se pominjao tokom besjeda. Pripremajući se za proslavu 600. godišnjice Kosovske bitke, Srpska pravoslavna crkva donijela je 1988.godine, odluku da mošti kneza Lazara prebaci u manastir Gračanicu.

Taj događaj iskoristit će za završno podgrijavanje srpskog nacionalizma i pripremu agresije na Hrvatsku i Bosnu, s ciljem stvaranje velike Srbije. Kneževe mošti pronijete su kroz mnoge eparhije: Zvorničko-tuzlansku, Šabačko-valjevsku, Šumadijsku i Žičku. Tokom te predstave u crkvenoj organizaciji, tadašnji vladika šabačko-valjevski Jovan Velimirović u svojoj poslanici rekao je: „Od kneza Lazara i Kosova, Srbi prvenstveno stvaraju „nebesku Srbiju“, koja je do danas sigurno narasla u najveću nebesku državu.“

Srpski intelektualci su velemajstori u krivotvorenju historijskih činjenica, izmišljanju i stvaranju mitova. Svim svojim lažima, nevažno jesu li izjave, novinski članci ili čak cijele knjige, dali su naučni oblik. Radili su to posvuda i bez prestanka. Brojni srpski historičari, filozofi, a posebno književnici, pisali su mastilom mržnje prema Bosni i Bošnjacima. Iako nisu postojali nikakvi ozbiljni naučni dokazi, o Bosni i Hercegovini se pisalo kako je to srpska zemlja.

Sociolog kulture, prof.dr.Ratko Božović iz Beograda, smatra da Srbija već dugo živi u “lažomaniji” i da je laž dominantna dimenzija javnog života, ukazujući da u društvu nema javne debate, niti kritičke javnosti i puta do istine. Upozorio je da je Srbija na “dugom putovanju u noć i da je počela da se previše navikava na tu noć, a ne na sunčanu obalu”.

“Drugim rečima, ovde nemamo slobodu za istražavanje istine. Kada nemamo slobodu, nemamo istinu, jer to uslovljava jedno drugo”, kaže Božović.

Džon Rid (John Reed), američki novinar, dopisnik iz Srbije s početka 20-tog stoljeća je zapisao:„Kod Srba svaki obični vojnik zna zašto se bori. Kad je bio dijete, majka ga je pozdravljala riječima:„Zdravo sine, osvetniče Kosova!’“ Zašto se srpski vojnici još kao djeca uče da pjevaju pjesme o osveti?

Suština srpske politike spram Bošnjaka, jeste stvaranje i održavanje uvjeta za odgajanje generacija na mantri o zlim Turcima, o 500 godina ropstva, osmanskoga zuluma, danka u krvi, harača i dakako bosnjačkoj krivici za sve pobrojano. Zato iz srpske političke perspektive i jeste važno dehumanizirati ili barem orijentalizirati Bošnjake, slavenske muslimane, kako bi se dobila i održavala široka podrška za njihovo uklanjanje: biološko ili u najboljem slučaju njihovo svođenje na vjersku skupinu, koju je periodično važno brojčano smanjivati, do njenog potpunog nestanka ili svođenja na margine, u mjeri u kojoj ce služiti za pokazivanje i folklor.

Srpski i srbijanski pisci su radili kako su htjeli, a još i lakše jer s bosanske strane rijetko ili nikako bi došlo do oštrog odgovora. Kontinuitet višestoljetnog genocida nad Bošnjacima, na cijelom njihovom domovinskom prostoru, redovno prati i i kontinuitet laži, negiranja, mitologije, insceniranja događaja koji bi poslužili za razloge vojne invazije i izvršenja genocida.

Zašto su Srbi postali narod koji je ovisan od mita? Zašto su Srbi narod koji je najveći proizvođač zabluda o sebi i da li je to neka vrsta nama nedokučive spoznaje o prokletstvu?

“Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga: lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”, napisao je Dobrica Ćosić opisujući historiju, sadašnjost, a kako se čini i budućnost srpske politike.

Napisao je to Ćosić davne 1961. godine u romanu „Deobe“. Ono što obilježava politički rad Dobrice Ćosića i njegovih saradnika, a koji se dobro stopio sa srpkom političkom misli je „laž“. Naime, Ćosić je cijelo vrijeme svojim citatima, ali i radom na Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti iu 1986, zatim i kao predsjednik Savezne Republike Jugoslavije i suosnivač dviju srpskih političkih stranaka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koje su zagovarale genocid, isticao laž kao umijeće preživljavanja srpkog naroda. Laž je, Ćosić, prihvatio kao glavni alat preko kojeg srpski narod pokušava opravdati sve zločinačke radnje koje je činio kako ne bi doživio katarzu i prihvatio gole činjenice.

Ćosić u stilu Josepha Goebbelsa piše i govori kako u Srbiji “svaka laž na kraju postaje istina”, pokušavajući opravdati svu propagandu koju su narodu Srbije, on i njegovi politički saradnici i istomišljenici davali. Procesi rehabiliticije poznatih četničkih i fašističkih zločinaca i ideologa, koji se od 2009. naovamo vrše na beogradskim sudovima, propaganda pod pokroviteljstvom vrha srbijanske vlasti, rezultat je Ćosićevih umotvorina i rada.

Kao što je napisao Ćosić “laž je srpski državni interes”, “laž je u samom biću Srbina” i “Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž”, zbog svega toga srpska politička i crkvena vlast nikad se neće odreći laži i služenjem laži. „Otac srpske nacije“ je otišao na onaj svijet, ali njegove lekcije iz laži i spašavanja Srbina i Srbije uz pomoć laži, nastavljaju srpske i crkvene elite. Ta laž i mitologija je odnijela stotine hiljada nevinih bošnjačkih života u posljednja tri stoljeća. Da nije klanja Bošnjaka, ne bi bilo ni srpskih junaka.

U svojoj knjizi „Mit o nebeskoj Srbiji: polazište osvajačkih ratova i zločina u 20. stoljeću“ pokojni dr. Branimir Anzulović piše:“Međunarodno prihvaćanje srpskih mitova učinilo ih je vjerodostojnijima i time još opasnijima. Rasprostranjeno neznanje o Srbiji i Jugoslaviji uopće, te ravnodušnost prema sudbini malih i udaljenih naroda, onemogućili su djelotvorne odluke međunarodne zajednice. Bilo je moguće spriječiti izbijanje ratova u Jugoslaviji 1991. godine, da su dominantne sile i ustanove imale realističan uvid u stanje u toj zemlji i volju da spriječe tragediju. Umjesto toga, i one su se služile mitovima i lažima, da opravdaju svoju aktivnost ili, točnije, neaktivnost. Stoga oslobađanje politike od mitova, laži i obmana nije dužnost samo Srba. To je univerzalna obveza.“

(Avdo Huseinović za Etto.ba)