Manji bosanskohercegovački entitet je od njiva počeo praviti gradove, onda kad su od šehera jednog nobelovca napravili palanku. Slika i prilika današnjeg Višegrada
Juni je mjesec Višegrada. Dani sjećanja na Pionirsku i Bikavac. Na žive lomače podrinjskih civila. Etničko čišćenje Bošnjaka. Na obje lokacije živo je zapaljeno više od 140 žena, djece i staraca. Jedni su to od najstrašnijih ratnih zločina koji su se desili na kraju 20. stoljeća. Najmlađa žrtva u kući Adema Omeragića u Pionirskoj bila je stara dva dana. Nije imala ni imena. U kući Mehe Aljića na Bikavcu spasila se samo jedna osoba. Ime joj je Zehra Turjačanin.
I umjesto da Višegrad sve učini da se poslije rata iskupi nesrpskim žrtvama tog grada, ista je lokalna zajednica odlučila na sve moguće načine zataškavati zločine. Kako je kuća na Bikavcu već bila srušena do temelja, Opština je, također, namjeravala srušiti i ostatke kuće u Novoj mahali. Htjeli su napraviti put na mjestu ostataka doma Adema Omeragića. Trajno izbrisati dokaze etničkog čišćenja. Spratnica je trebala biti srušena decembra 2013. Protesti su to spriječili. I dok nema ni traga sjećanja na najmonstruoznije masakre grada na Drini, u središtu palanke ponosno prkosi memorijal počiniocima tih zločina. Nagrađeni u zlodjelima.
Za ratne zločine u Višegradu pravosnažnom presudom Haškog suda osuđeni su Milan Lukić na doživotnu robiju, Sredoje Lukić na dvadeset i sedam godina zatvora i Mitar Vasiljević na petnaest godina robije. Pred Sudom BiH i Vrhovnim sudom FBiH, među ostalima, osuđeni su: Boban Šimšić, Dragan Šekarić, Miloš Pantelić, Momir Savić, Nenad Tanasković, Novo Rajak, Oliver Krsmanović, Predrag Milisavljević, Vitomir Racković i Željko Lelek. Radomiru Šušnjaru, marta 2020, Apelaciono vijeće Suda BiH potvrdilo je presudu kojom je osuđen na dvadeset godina zatvora.
Zato je nonsens priča Milorada Dodika, Staše Košarca ili Ljubiše Ćosića o progonu sarajevskih Srba. Sjetite se riječi Momčila Krajišnika. Bio je najglasniji u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Zagovarao je da se oko 150 hiljada Srba Ilijaša, Vogošće, Hadžića, Ilidže, Rajlovca i Grbavice mora početi iseljavati od 17. februara 1996. Pozivao je on, ali i drugi njegovi istomišljenici, Srbe da napuste bosansku prijestolnicu. Zborili su da će napraviti ljepše i bolje Sarajevo. I napravili su srpsko, a onda istočno. Jedna ulica. Ili kako to reče predsjednik Vlade Republike Srpske Radovan Višković, “grad koji je kao feniks ponikao na jednoj livadi”. Manji bosanskohercegovački entitet je od njiva počeo praviti gradove, onda kad su od šehera jednog nobelovca napravili palanku. Slika i prilika današnjeg Višegrada.
I za razliku od sarajevskih Srba, Bošnjaci Višegrad nisu napuštali zato što im je nuđeno ljepše i bolje Sarajevo. Druge alternative u ratu nisu imali. Prema Kladnju su se tog 14. juna 1992. uputili mještani Koritnika, Sasa i Mušića. Kad su stigli u grad Andrićevog djetinjstva, upućeni su u Novu mahalu. U središte mjesta. U ulicu Pionirsku. Smješteni su u kuću Jusufa Memića. Tu se pojavio i Mitar Vasiljević. Rodom iz Đurevića. Prijeratni konobar u hotelu Panos. Na sebi je imao crno odijelo i crni šešir. Pokazao je dokument na kojem je pisalo: “Ne bojte se ništa. Ništa vam neće falit.” Garantovao im je sigurnost. Naposljetku su ih prebacili u kuću Adema Omeragića. Prostorija je bila posuta nekom smjesom. Ubrzo je Milan Lukić prostoriju zapalio. Tako većina seljana Koritnika, Sasa i Mušića nije nikada uspjela doći na slobodnu teritoriju. Izgorjelo je više od šezdeset civila.
Prema nalazima Haškog tribunala, lomaču u Pionirskoj je preživjelo šest osoba. Iskočili su kroz prozor. Na taj su se način spasili. Također, prema nekim tvrdnjama, lomače su se spasile i dvije djevojke. Neprimjetno su utekle prilikom prebacivanja grupe iz kuće Jusufa Memića u dom Adema Omeragića.
Možda neki nebošnjaci i jesu protjerivani iz Sarajeva. No, veliku većinu na egzodus su podstakli oni koji bi u ovom trenutku historiju mijenjali. Vjeruju u onu Goebelsovu da će hiljadu puta ponovljena laž, prije ili kasnije postati istina. Kao što i Benjamina Karić vjeruje da se ime Mušana Topalovića Cace ne može naći na spomeniku na Kazanima. Samo zato što mu se nije sudilo za zločine. Uzaludno je govoriti da su svih onih četrnaest osuđenih za Kazane uporno na sudu ponavljali da su ubistva Sarajlija činili isključivo po naredbama komandanta Desete brdske brigade Armije RBiH.
Sve što se u Višegradu radi, raboti se planski. Cilj je zataškavanje i prešutkivanje zločina. Negiranje na svakom koraku. Umjesto da rade na povratku ili da dom Adema Omeragića kao muzej održavaju iz svoga budžeta, oni u gradu djecoubica i ženoubica, lažnom historijom Kusturičinog remek-djela pokušavaju prikupiti jeftine turističke poene. Svrha im nije nije ništa drugo nego da grad ostave na nivou kasabe.
Edvin Kanka Čudić/Oslobođenje