Almiru su sa 12 godina u Foči oteli, silovali i prodali u roblje

Almira je imala 12 godina. Vojnici Vojske Rs su je oteli, silovali i prodali u roblje za 200 maraka
Foča je mjesto gdje su počinjeni masovni, stravični slučajevi silovanja Bošnjakinja tokom Agresije, silovanja žena koje su vojnicima i policajcima Republike srpske služile kao igračke, kao vreće za iživljavanje. Skoro da nema mjesta u tom gradu u kojem one nisu silovane. U školama, motelima, sportskim salama, stanovima i kućama. Silovane su u bolnici.

Jedna od najtežih priča ispisanih u godinama Agresije na Bosnu i Hercegovinu jeste priča o Almiri Bektović. O djevojčici kojoj se izgubio svaki trag, djetetu čijeg tijela nema nakon što je u Foči, u prvim ratnim mjesecima, oteta iz naručja majke, silovana, koja je vojnicima Vojske Republike srpske služila kao sluškinja, da bi na kraju bila prodata kao robinja za 200 maraka, negdje, navodno, u Crnu Goru, gdje je najvjerovatnije i ubijena. Sve u osvit 21. stoljeća.

„Almira je jedna od najmlađih žrtava silovanja na području općine Foča, to je najgnusniji zločin koji se može desiti na ovom dunjaluku“, kaže nam Midheta Kaloper Oruli, predsjednica Udruženja žrtava rata „Foča ’92.-’95.“ „Ukupan broj silovanih žena niko nikada neće saznati jer, nažalost, mnogo žena ne može o tome govoriti. I sama pripadam toj populaciji, nažalost, i poznajem lično žene koje su silovane a koje nikada nisu ni mogle ni htjele dati izjavu o tome šta im je napravljeno. Ako analizirate presude koje su donesene protiv onih koji su počinili taj zločin protiv čovječnosti, shvatit ćete da je Foča mjesto gdje su počinjeni najveći i najbrojniji zločini silovanja. Do sada je presuđeno 17 zločinaca za zločin silovanja, iako ih ima mnogo više koji su ostali nekažnjeni.“

Danas se Almirino ime spominje rijetko, tek ponekad na nekoj od društvenih mreža. Ohrabreni time što njezino tijelo nikada nije pronađeno, što se ne zna kako je i gdje skončala, monstrumi skriveni iza tastatura smiju se na pomen njezinog imena ili sve češće tvrde kako nikad nije postojala. Da je izmišljena. I Almira i njezina priča. Tačku na slučaj trebalo bi dati konačno Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine, koje istražuje njezino silovanje, prodaju i ubistvo i koje valjda ima sve podatke o Almiri Bektović i onima koji su joj skončali život. Tužiteljstvo kojem trebaju decenije da sklopi slučaj i preda ga sudu. Tužiteljstvo koje valjda čeka da Almiru svi prestanu spominjati.

Foča je mjesto gdje su počinjeni masovni, stravični slučajevi silovanja Bošnjakinja tokom Agresije, silovanja žena koje su vojnicima i policajcima Republike srpske služile kao igračke, kao vreće za iživljavanje. Skoro da nema mjesta u tom gradu u kojem one nisu silovane. U školama, motelima, sportskim salama, stanovima i kućama. Silovane su u bolnici.

„Poslana sam u posebno odjeljenje za trudnice u Foči. Imala sam još mjesec dana do poroda. Mjesec dana nas niko nije dirao, a onda su došli četnici, uzeli nam sve zlato i odveli dvije žene iz naše sobe u tri sata ujutro. Jedna od tih žena je prije toga rodila mrtvu bebu, a druga je bila u trećem mjesecu trudnoće. Vratili su ih u devet sati ujutro, iduće noći su se vratili i odveli četiri žene, dvije od ranije i još dvije, koje su imale novorođenčad. Događalo se svake noći. Stalno su dolazili i odvodili te četiri žene… Nakon nekoliko mjeseci, Muniri i drugim ženama rečeno je da će biti razmijenjene“, jedno je od svjedočenja žena iz fočanske bolnice.

Žene su znale da će silovanja početi kada je s razglasa gradske džamije puštan Marš na Drinu. Ženama je tada naređeno da se skinu i vojnici su ulazili i odvodili one koje su htjeli. Vojnici bi često zajedno odvodili majke i kćeri. „Karamanova kuća“ bila je jedan od logora za silovanje u Foči. Dok su držane u ovoj kući, djevojke su više puta silovane. Među ženama koje su držane u „Karamanovoj kući“ bila je i Almira Bektović.

„Vrlo često postavljam pitanje, kako i o čemu razmišljaju supruge tih zločinaca koji su počinili tako gnusna silovanja, o čemu razmišljaju kćerke tih ljudi, sada i njihove unuke?“, pita Midheta Kaloper Oruli, koja je sa svojim udruženjem pokušala spomen-pločom obilježiti mjesto zločina silovanja u fočanskoj dvorani „Partizan“. „Tadašnjeg načelnika Mašića sam tada pitala samo jedno – šta bi uradio i kako bi se osjećao da je njegovo dijete silovano u toj dvorani?“

Nekoliko je verzija priče o onome što se dogodilo s Almirom. Prema većini od tih saznanja, Almira Bektović je s porodicom živjela u Mostaru i u Foču su došli za Bajram, u posjetu porodici. Nisu se mogli vratiti kući i ostali su, prema nekim tvrdnjama, u Foči, a prema drugim navodima, u obližnjoj Miljevini. Almira i njena majka bile su zatočene u Sportskoj dvorani „Partizan“ sa stotinama drugih Bošnjakinja i djevojaka u neljudskim uvjetima i bez hrane i vode.

Sredinom augusta 1992. godine Almiru Bektović je među ostalim djevojkama u Karamanovu kuću doveo presuđeni ratni zločinac Radovan Stanković. Ostala je tu desetak dana, majci je ispričala da je „radila kao konobarica, prala rublje, čistila i kuhala, te da je tu bilo mnogo drugih djevojaka koje su radile poslove za srpske vojnike“.

Mjesec dana kasnije, sredinom septembra 1992. godine, pripremljeni su autobusi za deportaciju za žene i djecu kojima bi trebali biti odvedeni na razmjenu. U jednom autobusu su bile Almira i njena majka. Međutim, iznenada je autobus stao, a u njega su ušli ljudi koje je poslao Radovan Stanković. Prozvali su ime djevojčice i istrgli Almiru Bektović iz ruku njene majke. Prije nego što je izgubila svijest, Almira je vrištala i plakala: „Nemojte me uzeti, imam samo dvanaest godina!“

Jedan od preživjelih svjedoka iz Karamanove kuće ispričao je kako je Almira u kuću dovedena očito ne znajući što je čeka. Ubrzo nakon toga Neđo Samardžić silovao je Almiru Bektović i navodno se hvalio kako joj je „uzeo nevinost“ i „prevario vojnika Peru Eleza (koji je uvijek tražio djevice) da joj prvi oduzme nevinost“. Almiru je nakon silovanja pronašla jedna od preživjelih djevojaka iz kuće kako plače i povraća.

U decembru 2006. godine Apelaciono vijeće Suda BiH je nakon obnovljenog postupka Neđu Samardžića osudilo na 24 godine zatvora za zločine koje je počinio na području općine Foča tokom 1992. i 1993. godine. Samardžić je tada proglašen krivim za devet od 10 tačaka optužnice koja ga je teretila za ubistva, odvođenje u ropstvo, deportaciju, silovanje i seksualno ropstvo i druge zločine protiv čovječnosti. Samardžić je osuđen za višestruka silovanja Bošnjakinja između ostalog i u ozloglašenoj Karamanovoj kući, gdje je više žena držano u pritvoru. Među njegovim žrtvama bile su i maloljetne osobe. Najmlađa je bila Almira Bektović.

U naredna tri mjeseca Almira Bektović je bila prisiljena obavljati kućanske poslove, kuhati za vojnike i seksualno udovoljavati svima. Prema dokazima sa suđenja Radomiru Kovaču pred Sudom BiH, ostale djevojke bile su „dodijeljene“ nekom od vojnika, a Almiru je mogao silovati bilo ko. Almira je u tom periodu bila premještana po raznim lokacijama i stanovima u Foči kako bi „služila“ srpskim vojnicima i prijateljima Radomira Kovača.

Na kraju, Radomir Kovač je oko 25. decembra 1992. prodao Almiru Bektović jednom crnogorskom vojniku (koji je među zatočenim ženama bio poznat kao “agresivniji”) za 200 maraka. Nakon toga joj se gubi svaki trga i vjerovatno je ubijena ubrzo nakon toga.

Oktobar je 2013. godine. Pred Međunarodnim sudom u Haagu, na suđenju kasnije pravosnažno osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću, svjedoči RM-70. Zaštićena je svjedokinja, pričala je o tome kako su je vojnici Vojske Republike srpske grupno silovali i držali u zarobljeništvu. Kako je tada izvijestila reporterka IWPR iz sudnice, prije njezinog svjedočenja tužiteljstvo je dalo sažetak dokaza i reklo da će RM-70 opisati „neumorni obrazac silovanja i seksualnog mučenja“ 1992. godine u raznim objektima u Foči, gradu u istočnoj Bosni. Posebno na jednoj lokaciji, poznatoj kao “Karamanova kuća”. Haag je trojicu pripadnika Vojske Republike srpske, Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukokića, osudio 2001. godine za silovanje, porobljavanje i mučenje Bošnjakinja na raznim lokacijama u Foči 1992. godine, uključujući Karamanovu kuću i fočansku srednju školu.

RM-70 uhapšena je početkom jula 1992. godine s još tridesetak Bošnjaka. Deset ih je odmah ubijeno, a ostali su odvedeni u zatvor u motel u mjestu Buk Bijela. Tamo su seksualno i na druge načine zlostavljani. Žene i djevojke su premještene u srednju školu u Foči, gdje su svakodnevno silovane i mučene. Isti obrazac nasilja nastavio se i kada su zatvorenice premještene u Sportsku dvoranu „Partizan“. Naposljetku, RM-70 je završila u ozloglašenoj Karamanovoj kući u Foči, gdje je bila zatočena od početka augusta do kraja oktobra 1992. godine.

RM-70 i druge zatočenice bile su grupno silovane i podvrgnute drugim oblicima torture. Na kraju su joj dva srpska vojnika pomogla da pobjegne u Crnu Goru. Veći dio njezinog iskaza, a posebno dio u kojem je govorila o zločinima koje je preživjela, saslušan je na zatvorenoj sjednici. Dok je saslušanje bilo otvoreno, kao neke od silovatelja identificirala je vojnike i policajce Vojske Republike srpske Peru Eleza, Gojka Jankovića, Dragana Zelenovića i Janka Janjića. Jednom je prilikom svjedokinji zaprijetio lokalni učitelj Milorad Cicmil, govoreći da će joj odsjeći ruku jer se nije znala prekrstiti kada joj je to naređeno.

U svom iskazu nešto kasnije RM-70 odgovara na pitanje tužiteljstva. „Spomenuli ste da ste bili zatočeni u Karamanovoj kući i spomenuli ste 12-godišnju djevojčicu po imenu Almira Bektović – je li i ona bila seksualno zlostavljana?“, upitana je. „Da, bila je“, kazala je svjedokinja, dodavši da je Bektović bila najmlađa djevojka koju su držali u kući. „Znate li šta joj se poslije dogodilo?“, upitana je. „Ne, ne znam. Nestala je“, odgovorila je. Tužiteljstvo je navelo da je RM-70 u iskazu svjedoka spomenula da je jedan od srpskih otmičara „pregovarao“ s drugim čovjekom o „prodaji Almire“, te da je čula da je djevojka prodana za 200 njemačkih maraka. Prema iskazu svjedokinje, ona je čula kako Klanfa pregovara s Draganom Stankovićem o kupovini djevojčice za 200 maraka, na pitanje tužiteljstva je li riječ o Almiri Bektović, kazala je da je riječ o njoj i da ne zna šta se s njom desilo. „Ona je nestala“, kazala je RM-70.

Klanfa je nadimak presuđenog ratnog zločinca Radomira Kovača. Bio je jedan od zamjenika komandira Vojne policije Fočanske brigade Vojske Rs. Prvog augusta 1999. godine u njegovom stanu u centru Foče uhapsili su ga pripadnici francuskih snaga SFOR-a. Osuđen je na 20 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, zločine porobljavanja i silovanja. Prema pravosnažnoj presudi Tribunala u Haagu, Kovač je u svom stanu dvije žrtve držao zatočene oko četiri mjeseca. Zatvaranjem djevojaka Kovač je postupao prema dvjema žrtvama kao prema svom vlasništvu.

Također, presuđen je i za zločin silovanja jer je zajedno s drugim vojnicima silovao dvije žrtve dok su držane zatočene u njegovom stanu, a pomogao je drugim vojnicima da siluju tri žrtve. Jednu žrtvu je prodao muškarcu kojeg su zvali Dragec za 200 njemačkih maraka, a drugu žrtvu je predao njegovim vojnicima. Dvije žrtve je prodao nekim crnogorskim vojnicima, svaku za 500 njemačkih maraka. Nakon što je u Norveškoj odslužio 14 od 20 godina kazne, Haški tribunal ga je u julu 2013. pustio na slobodu. Dragec koji se spominje u presudi jeste Dragan Stanković zvani Dragec.

Radomir Kovač živio je u zgradi koju su Fočaci zvali Lepa Brena, u stanu na četvrtom spratu u kojem je s njim boravio Jagoš Kostić, također vojnik VRs-a. Prema iskazima svjedoka na suđenjima u Haagu, od kojih je neka objavio portal Fočanski dani, djevojke i žene koje je Kovač dovodio, ili koje su drugi vojnici dovodili po njegovom odobrenju, bile su silovane u tom stanu, a morale su čistiti, kuhati, služiti muškarce hranom i pićem, prati njihovu odjeću i izvršavati svaku zapovijest Radomira Kovača i Jagoša Kostića.

Djevojke i žene su držane zaključane u stanu i nije im bio dozvoljen nikakav kontakt s vanjskim svijetom. Hranu im je donosila Kovačeva komšinica D. K. Radomir Kovač je držao djevojke i žene u svom stanu od oko 30. oktobra 1992. do oko 25. februara 1993.

Prema jednom od iskaza, vojnici od kojih je jedan bio Dragan Zelenović, doveli su FWS-87, FWS-75, A. S. i A. B. (Almira Bektović) u stan Radomira Kovača oko 30. oktobra 1992. Doveli su ih iz Karamanove kuće. FWS-87 i A. S. su bile zatočene u Kovačevom stanu do februara 1993. Bile su silovane svakodnevno. A. S. je morala spavati u sobi s Jagošem Kostićem, dok je FWS-87 bila prisiljena da spava s Radomirom Kovačem u drugoj sobi. FWS-87 i A. S. je Radomir Kovač prodao u februaru 1993. za 500 njemačkih maraka dvojici crnogorskih vojnika koji su ih odveli u Crnu Goru. U Podgorici i Nikšiću su radile kao konobarice. Bile su svakodnevno silovane. Uspjele su pobjeći oko 5. aprila 1993.

FWS-75 i A. B., koja je u to vrijeme imala 12 godina, bile su zatočene u stanu Radomira Kovača negdje do kraja novembra 1992. Osim Radomira Kovača i Jagoša Kostića, silovali su ih i drugi muškarci koji su dolazili u ovaj stan. FWS-75 je i prije 30. oktobra 1992. dovođena u zgradu, u više navrata iz Srednjoškolskog centra izvodio ju je uglavnom Dragan Zelenović, a ponekad i Dragan Stanković zvani Dragec. Svaki put su je silovali.

Od oko 30. oktobra 1992. godine, prvih sedam dana, Kovač je silovao FWS-75 svake večeri, a jednom prilikom zajedno s FWS-87. U jednoj prilici Kovač je FWS-75 naredio da bude s izvjesnim Slavom Ivanovićem. Ona je to odbila, pa je Radomir Kovač umjesto nje poslao maloljetnu A. B. Dok su bile zatočene u ovoj zgradi, FWS-75 i A. B. odvedene su u jednu kuću u blizini hotela „Zelengora“. U toj kući su ostale otprilike 15 dana i u tom periodu ih je stalno silovalo 10 do 15 vojnika iz Srbije.

Nakon toga FWS-75 i A. B. su premještene u jedan stan u naselju Pod Musala. Tamo su ostale desetak dana. I tamo su bile silovane. Silovanja su se nastavila i nakon povratka u stan Radomira Kovača. Jednom prilikom, u periodu između 31. oktobra i 7. novembra 1992. godine FWS-75, FWS- 87, A. S. i A. B. su bile primorane da skinu svu odjeću i gole plešu na stolu, dok su ih posmatrali Radomir Kovač i Jagoš Kostić.

Jednog jutra Radomir Kovač je najavio da će A. B. prodati izvjesnom Dragecu, a da će FWS-75 odvesti jedan vojnik i Zelenović. Dragec je došao tog dana, platio 200 njemačkih maraka za A. B. i odveo je u svoj stan. DP1 i Zelenović su istog dana doveli i FWS-75 u Dragecov stan. Dok su A. B. i FWS-75 bile u Dragecovom stanu, Dragec ih je iznajmljivao drugim vojnicima kao prostitutke. Nakon nekog vremena, Jasko Gazdić, koji će nakon Agresije biti presuđen na 17 godina zatvora, iz Dragecovog stana, po navodima iz iskaza, odveo je A. B., koju nakon toga niko više nije vidio.

Danas postoji samo jedna sačuvana fotografija Almire Bektović. Njena majka dala je kopiju udruženju koje vodi Bakira Hasečić. Almirina majka, razumljivo, ne želi govoriti o onome što se dogodilo njezinom djetetu. Puno je priča i o tome šta se desilo nakon Agresije s tom nesretnom porodicom. Prema jednoj od tih priča, Almirin se otac, kada je saznao šta se desilo njegovoj djevojčici, ubio negdje u okolini Hadžića.

(Nedim Hasić, STAV)