Dan kada je rođen Hamid Dizdar, jedna je od važnijih figura bošnjačke kulture

Podijelite ovaj članak:

Hamid Dizdar bio je svestrana ličnost, pa su takva i djela koja je ostavio iza sebe. A ona su impresivna, to je sigurno. No, Hamid Dizdar nije bio samo književnik, on je bio i novinar i istaknuti kulturni radnik, sakupljač i propagator, kroz svoje pisanje, naše kulturne historije i tradicije. Potekao je iz poznate hercgovačke, stolačke porodice Dizdar koja je iznjedrila možda i najveće ime bosanskog pjesničkog naslijeđa, te onda nije čudno što je i Hamid Dizdar išao putem kojim je išao, ostavivši trajan pečat u našem kulturnom naslijeđu.

Hamid Dizdar, Makov stariji brat, jedna je od važnijih figura bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture 20. stoljeća. Pjesnik, pisac, novinar, publicist i etnolog Hamid Dizdar danas je zanemaren i gurnut na marginu, iako se Mak Dizdar nekada predstavljao kao “Hamidov brat”, što je bila ulazna karta u svijet visoke kulture. Ipak, Hamid je ostao u sjeni Makovog pjesništva, što je donekle i razumljivo s obzirom na značaj i unikatnost Makovog književnog rada.

Hamid Dizdar rodio se u Stocu 22. februara 1907. godine. Njegov otac Muharem bio je vlasnik kafane i aščinice, a majka Nazira, rođena Babović, iz Trebinja, bila je domaćica. Osnovnu školu završio je u Stocu, a gimnaziju je pohađao u Mostaru i Tuzli. Radio je kao službenik Duhanske stanice u Stocu, zatim kao pisar u advokatskoj kancelariji Jakiše Milkovića te kao činovnik u Općini u Stocu. Nemiran i znatiželjan, Dizdar se nije mogao skrasiti u Stocu, pa od 1930. godine živi i radi kao novinar u Sarajevu. Uređuje listove Slobodna riječ, Jugoslavenska pošta, Pravda Gajret.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Hamid Dizdar djelovao je kao ilegalac za NOP, a na endehazijskom “krugovalu”, da bi prikrio svoj ilegalni rad, uređivao je emisije narodne muzike, što mu je omogućilo da sakupi sevdalinke, koje je zatim objavio u zasebnoj zbirci. Nakon Drugog svjetskog rata, radi kao direktor Arhiva Grada Sarajeva sve do smrti, punih sedamnaest godina. Upravo je u godinama u kojima je Hamid bio njegov direktor Arhiv obogaćen značajnim pisanim blagom, tako što su, na Hamidovu inicijativu, kupovani rukopisi od starih sarajevskih porodica.

“On je, naime, Arhivu isposlovao povelik finansijski fond namijenjen za otkup starih knjiga, rukopisa, pisanih uredbi i svih drugih dokumenata iz naše prošlosti, te je, zahvaljujući tome, otkupljen i sačuvan veliki broj starih rukopisa, Kur’ana, prijepisa raznih dijela iz orijentalne književnosti, poetskih i proznih rukopisa, starih novina i drugog pisanog i štampanog štiva. Članovi nasilno osiromašenih sarajevskih porodica, nekada najbogatijih porodica u Sarajevu i BiH, bili su neizmjerno zahvalni amidži Hamidu što im je osigurao da prodaju pisanu zaostavštinu iz svojih kuća i pohrane ih u arhive gdje će biti od koristi budućim generacijama”, objasnio je Majo Dizdar u tekstu Kod amidže Hamida.

Ono što nisu htjeli otkupiti gradski i državni arhivi otkupljivao je Hamid. Od knjiga i rukopise kupljenih od starih sarajevskih porodica, kao i onih kupljenih u antikvarnici njegovog prijatelja Sadika Bočuka, nastala je čuvena biblioteka Hamida Dizdara. Bila je to jedna od najbogatijih privatnih biblioteka u Bosni i Hercegovini. Hamid je od nje “hajrovao” i astmu, od koje je bolovao posljednjih godina svoga života.

Feredža ga spasila ustaškog noža

Hamid je bio komunist, vjerovao je u revoluciju i u tekovine komunističke borbe. Na najosjetljivijem mjestu u ratno vrijeme, na radiostanici, napravio je komunističku partijsku ćeliju i bio njen sekretar. “Bio je među trojicom najbližih Valterovih saradnika. Kada se razotkrila Hamidova ilegalna djelatnost, jer je to bilo u jeku Drugog svjetskog rata, kada mu je to neko dojavio, on je na sebe obukao zar. Ustaše su išle uz mahalu da ga pronađu i da ga strijeljaju, a on ide niz mahalu i vodi sestru pod ruku. Ustaše su došle do njegove kuće, pronašli njegovu sestru i majku, odveli ih u Jasenovac i ondje ubili. Poslije je Hamid o tome napisao i jednu pjesmu”, ispričao je Rizvanbegović. On ističe da je Hamid dugo bio autoritet u odnosu na Maka. Hamid bi često znao reći: “Dugo je vremena Mak isticao da je moj brat, a kasnije sam ja morao govoriti da sam Makov brat.”

Jedno vrijeme pisao je socijalnu poeziju, ali je ona gušila njegov talenat. Tek je pedesetih godina došao do svog pravog pjesničkog glasa, kada je počeo pisati ljubavnu poeziju, romantičnu poeziju na moderniji način. Neke njegove pjesme, pisane u godinama nakon što se Hamid oslobodio okova stroge socijalne poetike, i danas mogu izdržati svaku kritičku analizu. “Motivski i tematski krugovi u književnom djelu Hamida Dizdara bili su raznovrsni: od pragmatične socijalne teze do melanholične katarze, a postupci od ekspresionističkog poticaja do psihološki produbljenih realističko-simboličkih ostvarenja, od široko zahvaćenih angažiranih tema do mikrokosmičkih tuga i začuđenosti u otkrićima. Tek je tad tematika i motivika bila lična i intimna, to jest proizišla iz emotivnog životnog segmenta pjesnikova – rezultirala je vlastitim, sublimiranim ostvarenjima”, zapisao je Rizvanbegović u tekstu Književno djelo Hamida Dizdara, objavljenom u Godišnjaku “Preporoda” 2007. godine.

Na golom otoku

Nakon Drugog svjetskog rata, Hamid je radio u Arhivu i sve je teklo onako kako se može poželjeti. “A onda je došla 1949. godina, kada je moj otac zaglavio na Golom otoku. Niko o tome ne piše, malo se to zna, ali to treba reći. Moj otac nije ni pušio ni pio, ali je volio vrijeme provoditi u kafani, uz kahvu. Jednom je sjedio s jednim Sarićem i profesorom Marekom. Ovaj Sarić se bio dobro napio, pa mu je moj otac rekao da pripazi šta govori, jer Marek ima kontakte s UDBA-om. Međutim, ovaj je Mareku sutradan to prenio, i to je bacilo sumnju na mog oca. Samo su došli i odveli ga. Na Golom otoku je proveo nešto manje od pet mjeseci, dok nije obnovljen postupak i dok nije dokazana njegova nevinost”, kaže njegov sin Muris.

Hamid je prvo odveden u zloglasnu Belediju. “Tu je bio i jedan žandar koji je u vrijeme okupacije, Hamidu bio od koristi, koji mu je davao informacije o dešavanjima u gradu. ‘Hamdo, otkud ti ovdje?’, u čudu ga je pitao jer je i sam znao da je Hamid bio istaknuti ilegalac u vrijeme Drugog svjetskog rata. Hamid je rekao da ni sam ne zna otkud on tu, da mu nije jasno. Zatim su ga odveli u neku sobu u kojoj je bilo šest-sedam činovnika. Sjeo je pred njih, da ga ispituju. ‘Pogledam ih i vidim da sve te ljude znam, a i oni mene znaju. Njih je sramota! Niko ne smije da me u oči pogleda’, pričao je Hamid. Rekao im je da nije ništa pogriješio i da nije kriv. Oni su mu samo rekli da potpiše neki papir, što je on učinio. Onda je odveden na Goli otok”.

Kada se Hamid poslije nepunih pet mjeseci vratio kući, bio je težak svega 45 kilograma, iz čega se dala naslutiti sva težina i golgota kroz koju je prošao. “O tome šta se tamo dešavalo on nikad nije pričao” kaže njegov sin Muris. Ipak, boravak na Golom otoku ostavio je značajnog traga na Hamida. Iako je odmah po povratku u Sarajevo vraćen na mjesto direktora Arhiva, iako je dobio službeno izvinjenje, Hamid više nije htio pristupiti Komunističkoj partiji. “Kad je otišao na Goli otok, automatski je izbačen iz partije. Kad se vratio, došli su mu i rekli da se sad treba ponovo učlaniti. Međutim, on je rekao da to ne želi. Rekao im je da je dokazano da on nije kriv, pa neka ga u partiju vrati onaj ko ga je iz nje izbacio. Rekao je da on više nikad neće tražiti da bude član partije. I nikad više nije pristupio partiji, ali ga nisu ni dirali”, prisjeća se Muris.

Hamid je umro 1967. godine od ciroze jetre, iako nikad nije pio alkohol. Kako ističe Muris, Hamidov doktor Iblizović kasnije je tvrdio da je Hamid u tim zatvorima morao preboljeti infektivnu žuticu, što je za posljedicu imalo cirozu jetre, od koje je i umro, piše Inat.ba

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments

[…] Dan kada je rođen Hamid Dizdar, jedna je od važnijih figura bošnjačke kulture Post Views: 32 […]

1
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x