Mustafa Škampo, penzionisani oficir Armije RBiH i jedan od organizatora otpora u Jablanici, godinama pokušava da javnost i političare podsjeti na zaboravljeni zločin koji su pripadnici HVO počinili nad Bošnjacima u jablaničkim selima Sovići i Doljani 17. aprila i narednih nekoliko dana 1993. godine. Do sada mu je taj trud bio sizifovski, pa i donkihotski. Škampo čuva pisma koja je slao poznatim TV novinarima i urednicima, a i političarima, ali svi su zatvorili oči kad bi vidjeli da se radi o zločinima nad Bošnjacima. Mnogima se obraćao lično, svaki put uzalud.
„Kad se govori o zločinima u jablaničkom kraju“, kaže Škampo, „postoji stereotip koji je još u ratu postavio Smiljko Šagolj, a koji je na snazi i danas: samo se detaljno govori i piše o zločinima nad Hrvatima u Grabovici, koji su počinili borci iz Sarajeva, kao i zločini u Doljanima, a niko i ne pomišlja da spomene prvi zločin u našem kraju, koji su aprila 1993. godine počinili bojovnici HVO i Hrvatske vojske nad Bošnjacima – pripadnicima Armije RBiH i civilima Sovića i Doljana. Pripadnici HVO i Hrvatske vojske su napali Doljane i Soviće 17.04.1993. i tada i u narednih nekoliko dana ubili 18 Bošnjaka (neke i kao zatočenike logora „Heliodrom“), svo civilno stanovništvo zatočili, pa deportovali, porušili obje džamije i sve bošnjačke kuće.
O napadu HVO i Hrvatske vojske na Soviće i Doljane aprila 1993. godine i zločinima koji su tada počinjeni u ovim selima postoji obimna dokumentacija, prije svega HVO-a, mnogo je i svjedoka. Haški sud je tom događaju posvetio veliku pažnju za vrijeme suđenja Mladenu Naletiliću Tuti.
Šta se događalo u Sovićima i Doljanima aprilskih dana 1993. godine?
Napad na borce Armije BiH i civile u Doljanima i Sovićima, pored domaće postrojbe HVO „Mijat Tomić“ u Doljanima, učestvovali su i dijelovi prozorske brigade „Rama“, brigade „Ludvig Pavlović“ iz Čašljine, bojne „Knez Branimir“ iz Čitluka, Tutina Kažnjenička bojna , mostarska Cimska bojna, te specijalne postrojbe Gardijske brigade Republike Hrvatske. Napad no ova dva sela izveden je u okviru šire operacije čiji je cilj bio zauzimanje Jablanice. To se vidi iz zaplijenjenog Ratnog dnevnika pripadnika HVO inž. Alojza Radoša, koji je 15.4.1993. godine zabilježio da su dejstva počela u 12,30 sati sa Risovca.
Istog dana on bilježi:
„Pred veče su sa Risovca sišli Ivan Rogić i Ivica Azinović, zatim Ivica Tomić, Vlado Antunović i Mato Krtić. Gore je sve mobilno, „veselo“, spremni su da se posao „odradi“ za dva dana, „da sutra popijemo kavu u Jablanici“. Gore su mnogi visoki dužnosnici na čelu sa Miljenkom Lasićem koji zapovijeda operacijama. Gore je i legendarni „Tuta“, Mićika i njegovi specijalci, širokobriješki slavuji, topništvo, minobacači i slično. Dobivamo izviješće da tačno pogađaju zadate ciljeve, po Ostrošcu i punkt, potom po podprenjskim selima, zatim i po Jablanici…“ Moral je na visini..“
Sve do sredine aprila 1993. uveče u Sovićima i Doljanima zajedno su živjeli Bošnjaci i Hrvati. Zbog sukoba Armije RBiH i HVO-a odnosi među njima jesu bili napeti, ali podnošljivi. Podnošljivi su i 15. aprila 1993. godine, kad je HVO napao Jablanicu.
Međutim , uveče 16. aprila 1993. godine jedan ugledni Hrvat iz Doljana obavijestio je komšiju Hasana Rizvića da će HVO sutra u osam sati napasti borce Armije RBiH u Doljanima i Sovićima. Iste noći gotovo svo bošnjačko civilno stanovništvo Doljana, osim iz zaseoka Krkača, kao i izvjestan broj boraca, izvukli su se preko planine Tovarnice u Jablanicu. Izvjestan broj boraca Armije RBiH ostao je u selu. Ali, niko iz Doljana te noći nije obavijestio Bošnjake iz susjednog sela Sovića o sutrašnjem napadu HVO-a.
Alojz Radoš je u svom Dnevniku zabilježio da je napad na Soviće i Doljane počeo u subotu 17. aprila 1993. godine u devet sati ujutro. Ali, slabašne snage Armije RBiH iz Doljana nisu pružile značajniji otpor jedinicama HVO i Hrvatske vojske. Već u 12,45 sati, kako bilježi Radoš, „Matan, Stipe i Ivan su zapovijedili da se ide megafonom kroz Doljane i da se traži od Muslimana da predaju oružje“. I pripadnici Armije RBiH su se predavali ili pokušavali da se probiju prema Jablanici. Niko od boraca Doljana nije poginuo tog dana, ali su gotovo svi zarobljeni.
Borci Sovića pružili su otpor sa linija iznad sela. Prvog dana napada poginuli su Ismet Kladušak i Zahid Skender, te Safet Lulić, Dževad (Jusufa) Tašić i Bajro (Muje) Tašić, koje su bojovnici HVO pobili u selu. „Čišćenje Sovića“ trajalo je još nekoliko dana i za to vrijeme ubijeni su putar Salko Eglenović, 70-godišnji Ibro Poljarević, koji nije htio da napusti kuću i dječak Ismet Tašić (rođeni brat ubijenog Bajre), koji je pokušao da pobjegne u šumu, ali su ga, pred očima njegove majke Tahe, pokosili rafalom. Ubistvo braće Bajre i Ismeta Tašića bio je, nažalost, tek početak stradanja ove porodice.
Prvog i drugog dana napada na Soviće gotovo svi borci sela su se predali. Bojovnici HVO i Hrvatske vojske su ih, zajedno sa civilnim stanovništvom, zatočili u zgradu osnovne škole. U školu u Soviće su dopremljeni i zatočenici iz Doljana. Bojovnici HVO, njihove komšije, govorili su im kako će za dva dana zauzeti Jablanicu, a za još dva izbiti na „granicu“ na Ivan sedlo.
Iz „izvješća“ pomoćnika zapovjednika HVO „Mijat Tomić“ iz Jablanice Blaža Azinovića, od 7. maja 1993. godine, vidi se da je zarobljene pripadnike Armije RBiH u Sovićima isljeđivao hrvatski oficir, sada general Ivan Andabak, koji je 18. aprila sa sobom u Ljubuški poveo 84 pripadnika Armije RBiH na daljnju obradu“. Azinović još piše da je 19.4.1993. godine i poslije on obrađivao 13 zarobljenika – pripadnika Armije RBiH koji su sa okolnih brda dolazili i dovođeni“.
U Ratnom dnevniku Aloz Radoš spominje veliki broj zapovjednika koji učestvuju u napadu na Soviće i Doljane. Ali, on se najviše divi Mladenu Naletiliću Tuti koga naziva „Odisejem“, te njegovom „legendarnom Čikoti“. Radoš u Dnevniku spominje nekog Junuzovića koji je kao pripadnik Tutine jedinice napadao na rodno selo Soviće, gdje su mu u tom napadu ranjen otac, a brat zarobljen. Tuta je bio velikodušan, pa mu je dozvolio da posjeti oca i iz zatočeništva oslobodi brata.
Ali, u daljim borbama prema Jablanici, 20. aprila gine Tutin legendarni borac Mario Hrkač Čikota i Tuta narednog dana naređuje da se za odmazdu iz škole u Sovićima izvedu četiri zatočena borca Armije RBiH i – strijeljaju. Ismeta (Mehe) Čilića su odabrali jer je uoči rata u kafani došao u verbalni sukob sa komšijama Hrvatima koji su pjevali ustaške pjesme. Salema Škampu su izveli zato što mu je brat Mustafa bio član Komande 44. brdske brigade u Jablanici. Kao trećeg za smrt su odabrali 52-godišnjeg Hasana Radoša zato što je izvirio da vidi kud odvode ovu dvojicu. Prozvali su i Ekrema (Muje) Tašića zato što je bio dobar borac. A još su tijela njegove dvojice braće – Bajre i malog Ismeta ležala nepokopana u Sovićima. Majka Taha, koja je takođe bila zatočena u školi, gledala je kako joj odvode u smrt trećeg sina. Sve su ih strijeljali iza školskog zida.
Ni ovdje nije kraj stradanja porodice Tahe i Muje Tašića. Njihova dva preostala sina Mustafa i Fehim odvedeni su u logor „Heliodrom“ i Mustafa je 8.10.1993. ubijen u „živom štitu“ u Mostaru. Tako je od petorice braće Tašića napad na Soviće i zatočeništvo preživio samo jedan – Fehim, koji sada sa majkom Tahom živi u Jablanici.
Kasnije su još petorica zarobljenih mještana Sovića ubijeni u logoru „Heliodrom“ ili u „živom štitu“ u Mostaru. To su Ismet (Mustafe) Čilić, Salem Kladušak, Šefik Tašić, Mustafa Čilić i Rasim Lulić.
Predstojnik Ureda obrane HVO općine Jablanica Marko Rozić 23. aprila 1993. godine iz Doljana je poslao „Izvješće“ Odjelu odbrane HZ HB – na ruke Slobodana Božića u kojem je o napadu na Doljane i Soviće napisao ovo:
„Nakon oružanih sukoba u naseljenim mjestima Doljani i Sovići izvršeno je saslušanje i privođenje svih pripadnika Armije te skupljanje civila na nekoliko mjesta. Ukupno imamo 422 žena i djece te 25 vojnih obaveznika. Takođe 94 vojna obveznika otpremljena su za Ljubuški. Do sada je pokopano 7 vojnih obveznika koji su poginuli, a pripadaju Armiji RBiH Sovići. Nakon prestanka sukoba na ovim terenima zapaljene su sve muslimanske kuće te srušene dvije džamije po zapovijedi visokih zapovjednika.“
Sve do 4. maja 1993. godine nije se znalo šta se dogodilo sa Bošnjacima Doljana i Sovića. Ali, tog dana Doljane i Soviće je posjetila mješovita komisija Armije RBiH na čelu sa Seferom Halilovićem, načelnikom Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga i Milivojem Petkovićem, načelnikom Glavnog stožera HVO. U izvještaju o ovoj posjeti se kaže da je u borbama za Soviće i Doljane poginulo 10 pripadnika ARBiH, a da se ostali nalaze u zatvoru u Ljubuškom i Prozoru.
Halilović i Petković su dogovorili da muslimansko civilno stanovništvo bude deportovano u Jablanicu. Međutim, Petković nije ispoštovao dogovor, nego je naredio da se žene, djeca i starci deportuju preko planinskih visova u Gornji Vakuf. Objašnjenje za promjenu pravca deportacije bilo je ovo:
„Za dva dana ćemo uzeti Jablanicu i opet bismo vas morali deportovati.“
Bila je to nova golgota civila Doljana i Sovića po planinskim putevima, uz studen, kišu i susnježicu.
(Tekst: Šefko Hodžić ratni reporter; Foto: 17. april 1993. godine pripadnici Tutine kažnjeničke bojne promatraju dolinu u kojoj se nalaze jablanička sela Sovići i Doljani)