Brojni su tekstovi, manje ili više ozbiljno i argumentirano pisani o drugom i trećem svibnju u Sarajevu te ratne 1992. Primijetio sam pak izostanak osoba koje su nemalo pridonijele odbijanju prvih agresorskih udara na Sarajevo i Republiku BiH. Kao jedan od tisuća građana Sarajeva kojima je srbočetnička soldateska namijenila dugo sužanjstvo u gradu bez vode, hrane, ogrjeva, dakle atmosferu grada kao velikoga konclogora, besperspektivnosti i psihičkog uništavanja pučanstva, dužan sam iznijeti neke činjenice koje se, očito, tendenciozno prešućuju. Ne ulazeći u razloge onih koji to čine, iznosim osobna iskustva i doživljaj tih preteških vremena.
Ne bi bilo etično zaboraviti u ta krizna dva dana državničko djelovanje članova Ratnog predsjedništva Stjepana Kljujića i Ejupa Ganića, koji su krajnje razumski djelovali u situaciji opće pometnje, pa nerijetko i nesnađenosti… Vojnički postojan tadašnji prvi policajac Republike BiH Jusuf Pušina, policijski funkcioneri Alispahić i Alibabić, svi oni su s članovima Vrhovne komande Stjepanom Šiberom i Jovanom Divjakom, uz zapovjednike Zelenih beretki i Patriotske lige davali stanovitu sigurnost građanima. Opasno je gajiti zaborav za ono što su ti ljudi učinili u prvim danima otpora srbočetničkoj agresiji.
Ne pledirajući na serioznost svjedočenja, moje je da kažem i da je u tim danima iznimno značajno bilo djelovanje i vjerskih lidera Mustafe efendije Cerića, nadbiskupa Puljića i posebno fra Petra Anđelovića, čelnog čovjeka Franjevačke provincije Bosne Srebrene, koji su slali poruke ekumenizma, ali i bitno domoljubnih probosanskih intencija.
Sve ovo što sam zapisao pokazuje neke karakteristike prvih ratnih angažiranja koja su i u situaciji neljudskosti, koju je obilato pokazivao agresor, bila u tri pravca naznačavanja daljih komponenata oslobodilačkog rata, a to su bili multinacionalni sastav jedinica Teritorijalne odbrane u osnivanju, humano postupanje prema zarobljenicima, maksimalno pomaganje prvih oformljenih vojnih postrojbi stanovništvu u situaciji kada su agresorske formacije, ali i razne obavještajne i paraobavještajne službe unosile dodatnu paniku i strah u grad pod, mogu to sad sa sigurnošću tvrditi, fašističkom opsadom SDS bandi, „Belih orlova“, odrođenih od naroda JNA…
Zaboravljanje ljudi koje pominjem i odlika koje su krasile ljude što su stali na branik domaje nam golemi je grijeh, a svjesno potiskivanje s javne scene tih prvoboraca u oslobodilačkom ratu je opet svjesno kreirani zaborav!
Ne mogu ni kao građanin niti kao tadašnji ministar bez lisnice u Vladi Republike BiH ostati nijem na zaborav kreiran, opet (!!!) od neprijatelja države Bosne i Hercegovine.
Gradimir Gojer za Hayat.ba
[…] Gojer: Opasno je gajiti zaborav za ono što su Ganić, Kljujić, Alispahić, Alibabić, Pušina, Div… […]