Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Historija muslimana – kao i svaka historija – je historija ljudi (naroda) i njihovog života sa svim njegovim usponima i padovima, kontradiktornostima i proturječnostima, ali i sumnjivim političkim ponašanjem i poslovima koji su neodvojivi aspekt ove široke i raznobojne historijske lepeze.
Pod sumnjivim političkim ponašanjem mislimo prije svega na ponašanje zasnovano na trgovini teritorijom vlastite države i izdajom domovine i svoga naroda u zamjenu za ostanak na vlasti.
Sumnjivi politički dogovori pojavljuju su uglavnom onda kada izostane povjerenje između vladara, odnosno političkih moćnika i pretendenata na vlast, i njihovog naroda. A kada prevlada nepovjerenje, onda to vodi traženju bilo kakvog alternativnog izvora koji daje neophodnu garanciju za kontinuitet političke moći, koja se pretvara – najčešće – u autoritet stranih sila, koje u tom trenutku predstavljaju snažan i siguran oslonac, kao i prejaku prepreku za političke oponente iz vlastitog naroda.
Mnoštvo je primjera sumnjivog političkog djelovanja i izdaje domovine i vlastitog naroda u muslimanskoj historiji, a možda jedan od najupečatljvijih primjera je ono što se dogodilo u dinastiji Ejjubija, među potomcima i nasljednicima slavnog sultana i muslimanskog vojskovođe Salahuddina Ejjubija koji je oslobodio Kuds ili Jerusalim 1187. godine, nakon što je u rukama krstaša bio nepunih devedeset godina.
Naime, sultan Kamil el-Ejjubi (umro 1237. god.), jedan od sultana iz Salahuddinove porodice, postao je saveznik krstaša protiv svoje braće muslimana iz porodice Ejjubija, pa im je predao ključeve Jerusalima nakon što su prolivene rijeke šehidske krvi za njegovo oslobođenje.
Međutim, i pored izdaje Jerusalima, tj. domovine muslimana, ovdje želimo spomenuti važan aspekt koji je pratio tu izdaju, a to je vitalnost muslimanskog javnog mnijenja, koje je čvrsto odbacilo ove sumnjive poslove. Predaja Jerusalima krstašima od strane sultana Kamila, dovela je do masovne narodne reakcije, pogotovo islamskih učenjaka i drugih intelektulaca, uglednika i kulturnih radnika, koju je historičar Ibnul-Dževzi, ovako opisao: ”Stigla je vijest o predaji Jerusalima krstašima, i kao da je tog trenutka nastupio Sudnji dan u muslimanskim zemljama. O, sramote muslimanskih vladara!”
Islamska država Endelus, pogotovo u vrijeme podjele Endelusa na mnogobrojne državice (Mulukut-tavaif), bila je također izložena nizu izdaja, toliko da se stiče dojam da je historija Endelusa neprekidna bujica izdaja.
Vladarske palate u Endelusu bile su svjedoci prisustva skupina političkih vođa i prinčeva koji su bili na visokom stepenu nedostatka časti i mržnje do te mjere da su sarađivali s neprijateljem jedni protiv drugih zarad kratkoročnih ličnih ambicija, što je za posljedicu imalo propast Endelusa i dolazak na vlast kršćanske manjine koja je muslimansku većinu na kraju dovela pred izbor između pokrštavanja ili giljotine.
Poznati islamski učenjak iz Endelusa, Ibn Hazm (umro, 1065. godine), svjedočio je ovoj crnoj eri u historiji svoje domovine i vidio izdaje vladara muslimanskih državica koji su na kraju plaćali džiziju kršćanskim kraljevima Kastilje, prodajući svoju domovinu po jeftinoj cijeni, pa je pisao sa izrazom neopisive tuge i srdžbe opisujući njihovu neobuzdanu spremnost na izdaju.
Naime, u svom djelu Risaletut-telhis li vudžuhit-tahlis, on je, između ostalog, napisao: ”Tako mi Allaha, kada bi znali da će obožavanje krsta popraviti njihovo stanje i poslove, oni bi požurili da ga obožavaju. Allah ih prokleo i učinio da osjete silu i oštricu jedne od Njegovih sablji!”
Domovina i historija nikada ne praštaju izdaju
Ne čude ove riječi i kletva velikog učenjaka Ibn Hazma, jer je on dobro znao da bez vlastite domovine nema istinske slobode i sigurnosti.
Nije džaba rečeno: ”Domovina je komad hljeba, krov nad glavom, osjećaj pripadnosti, topline i dostojanstva.”
Suhi i bajati hljeb koji jedeš slobodno i ponosno u krugu svoje porodice i u svojoj domovini, časniji je od raskošne trpeze za kojom sjediš s osjećajem odbačenosti i prezrenosti nakon izdaje domovine, i svaki zalogaj za takvom trpezom umočen je u poniženje, jer sa sigurnošću znaš da, čak i ako je krov tvoje kuće izgrađen od zlata, ako dobiješ ministarsku ili predsjedničku fotelju, nakon što si izdao svoju domovinu, ti si na kraju samo roba koja je bila kupljena za jeftine pare i koja će biti prodata kada za njom više ne bude potrebe.
Samo onaj ko nema ni mrvu ljudskosti i muževnosti, spreman je prodati svoju čast i dostojanstvo kao što je spreman prodati i domovinu i svoj narod, jer je domovina na stepenu časti i dostojanstva.
Može se neko od nas ne slagati s vladarem domovine i može ga mrziti, i njega i njegovu vlast, može doživjeti zulum i poniženje, može čak postati stranac u vlastitoj domovini zbog zuluma i nepravde, ali nema te vjere, običaja i ideje, koja opravdava izdaju domovine. Izdajnik sâm mora snositi posljedice svoje izdaje, a ne pravdati izdaju zulumom ili bilo čime drugim.
Zaslijepljeni bolesnom ambicijom i pohlepom za vlašću, izdajnici zaboravljaju da ih i oni koji su ih iskoristili za svoju igru i u korist svojih prljavih ciljeva gledaju također s prezirom. Ne vjeruju im i ne poštuju ih iako im se ulaguju svojim jezicima i govore da ih poštuju, jer znaju da onaj ko proda svoju domovinu, još je više spreman da proda tuđu domovinu i čast.
Nažalost, naš narod i naša domovina (u petak, 28. 04. 2023.), svjedočili su sramnoj izdaji naše domovine Bosne i Hercegovine od strane političkih predstavnika tzv. Trojke koji su se, u borbi za vlast, udružili sa onima koji su klali i koji i dalje kolju našu domovinu, žilu po žilu, sa onima koji su mržnjom i spletkama isušili njezine izvore, a svojim zvjerskim zločinima spalili njezina nebrojena dobra, sisajući joj krv i jedući njezino ”meso” komad po komad, ne ostavljajući ništa osim kože i kosti.
Danas, trojkaši koji su se udružili sa dušmanima naše domovine – u ime navodne ljubavi prema domovini -, prodaju njenu zemlju, resurse, vazduh, vodu i ponos uz osmijehe i pokliče: ”Živjela domovina Bosna i Hercegovina!”
Njihovo poltronstvo, demagogija, lažna opravdanja i obmane izazivaju bijes i gnušanje kod svakog patriote i iskrenog vjernika. A prava istina je da su samo njihovi džepovi i pohlepne duše za domovinu, a da su njihova djela, njihova sramna rabota i urota sa međunarodnim i domaćim neprijateljima naše domovine i našeg naroda, protiv domovine.
Izdaja je ružno i nakazno lice koje ništa ne može oprati i uljepšati. Za izdajnike nema opravdanja i domovina ne zaboravlja one koji su je izdali. Domovina i historija nikad ne praštaju, čak ni smrt ne prašta izdajniku, njega prokletstvo izdaje prati i nakon smrti.
Zato, ne spavale oči izdajničke!