Prije više od 20 godina, sredinom aprila, nastupilo je vrijeme da Bošnjaci i patrioti ostalih nacionalnosti stanu pred branik domovine i ginu za svoju zemlju, a stoljećima su to činili za tuđe interese u prvim bobenim ešalonima. Već odavno su poznati podvizi na Kavkazu, Alpama, Karpatima, Galiciji, Soči, Mađarskoj, Aziji, Španiji… ali je ta borba bila pod tuđom komandom i tuđom zastavom. Kao svoju “buduću državu”, Radovan Karadžić je početkom 1992. godine BiH vidio kao “srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu”, jer je smatrao da drugačije ne može biti i da je cijela BiH zapravo srpska. Tek kada je nakon prvih mjeseci agresije na BiH, zbog žestokog bosanskog otpora, shvatio da je to nerealna ambicija, počeo je razmišljati da se zadovolji dijelom BiH koji počinje oslovljavati kao “Republika Srpska”.
Branioci BiH, svih nacionalnosti, su za svoj najznačajniji datum odabrali 15. april 1992. godine, mada prvi komandant Teritorijalne odbrane (TO) R BiH Hasan Efendić smatra da je Armija Republike Bosne i Hercegovine, “rođena sedam dana ranije kada je Predsjedništvo RBiH njega postavilo za prvog komandanta TO RBiH. Spomenuti datum je određen za rođendan ARBiH iz razloga što je Predsjedništvo RBiH 9. aprila 1992. godine odlučilo da se “svi naoružani sastavi i pojedinci koji djeluju pod raznim oznakama i simbolima” na teritoriju BiH, izuzev JNA i MUP-a, do 15. aprila 1992. godine stave pod komandu TO RBiH. Do 15. aprila 73 općinska i regionalna štaba TO u BiH izrazila su lojalnost nezavisnoj, suverenoj RBiH.
Teško da je bilo gdje u svijetu zabilježen slučaj kao u BiH da jedna država, danom proglašenja svoje državnosti, otpočinje s formiranjem vlastitih oružanih snaga i odbranom tek stečene nezavisnosti. To formiranje počinje u uvjetima otvorene agresije i okupacije više od pola teritorija BiH. Možda se nekad i negdje stvarala vojska i pod težim uvjetima, možda je neka vojska vodila i herojskiju borbu, ali ratnom putu ARBiH teško da u historiji postoji sličan primjer. Ostalo je upamćeno da je bilo deset boraca na jednu pušku i da je svaki metak čuvan kao zlato, jer borci nisu imali pravo na samoodbranu samo zbog odluke Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda od 25. septembra 1991. godine, koje je izglasalo Rezoluciju br. 713. o uvođenju embarga na uvoz oružja bivšoj Jugoslaviji, čime je jedino Bosancima i Hercegovcima onemogućeno da se brane. Hiljade bosanskih gazija se mjesecima odupiralo neprijatelju u nadi da će uspjeti zarobiti nešto od lahkog naoružanja, tenkovi su zaustavljani s flašama benzina i balvanima. Prema sociološkoj teoriji, ratovi se dijele na pravedne i nepravedne, te na osvajačke i odbrambene. Patriotske snage RBiH vodile su odbrambeni pravedni rat.
Hasana Efendića je 25. maja 1992. godine naslijedio Sefer Halilović, koji je bio prvi načelnik Glavnog štaba ARBiH, i na tom mjestu je ostao do 8. juna 1993. godine, kada je na njegovo mjesto postavljen Rasim Delić, koji je tu dužnost obavljao do kraja agresije. U drugoj godini agresije već se počeo razvijati fenomen bosanskog ratnika. Gladan, nenaoružan i bos, u isto vrijeme je ratovao protiv šest različitih, naoružanijih i logistički opremljenijih vojski: Vojske Republike Srpske, Vojske Jugoslavije, Vojske Srpske Krajine, HVO-a, Hrvatske vojske i izdajnika Fikreta Abdića. Prijelomni trenutak agresije bila je izdaja HVO-a u proljeće 1993. godine. Analitičari danas procjenjuju da bi bez toga sve bilo lakše i da bi VRS bila puno lakše savladana da nije došlo do rata sa snagama HVO-a.
Ostat će upamćeno da su VRS i VJ početkom 1993. godine u Podrinju znale upotrijebiti cijeli jedan korpus u napadu na mjesta koja su bila pod kontrolom ARBiH. Fenomen je opsada Sarajeva, fenomen je odbrana Goražda, Bihaća, te Srebrenice, Cerske, Konjević Polja i Žepe, koje su izdržale teške ofanzive prve godine agresije, sa obje strane rijeke Drine. Ogromno herojstvo malih ljudi u malim mjestima poput Bužima, Olova, Gornjeg Vakufa, Čelića, Teočaka, Sapne… Historijska nesanica neprijatelju ostat će porazi u borbama oko Gradačca, Tešnja, Mostara, Maglaja, brčanskog koridora, brda Žuč, Majevice, Ozrena, Treskavice, Košćana, Nišićke visoravni, slobodnog višegradskog teritorija, teslićko – šerićkog ratišta… Oslobađajuće operacije Vlašića, Donjeg Vakufa, Kupresa, Bosanskog Petrovca, Ključa, Bosanske Krupe, Sanskog Mosta, Vozuće trebalo bi izučavati na svim vojnim akademijama u svijetu.
Imala je bosanska vojska svoje poznate i nepoznate, opjevane i opisane, slavljene i zapostavljene heroje. Devetorica njih, Safet Hadžić, Safet Zajko, Enver Šehović, Izet Nanić, Adil Bešić, Hajrudin Mešić, Mehdin Hodžić, Midhat Hujdur Hujka i Nesib Malkić, posthumno su odlikovana ordenom Narodnog heroja oslobodilačkog rata. ARBiH je iz rata 1992 – 1995. izašla i postala respektabilna vojna, ali i moralna snaga i zato trebamo biti ponosni na nju. Kraj agresije početkom 1996. godine ARBiH dočekala je sa 228 000 boraca, organiziranih u oko 100 brigada, naoružanih sa 101 580 pješadijskih cijevi, 2 329 artiljerijskih oruđa i minobacača te oko 90 tenkova. Bosanska vojska je tokom agresije imala 25 196 poginulih, 16 000 invalida i oko 5 000 nestalih pripadnika. Glavna logistika ARBiH bila je Vojska Republike Srpske jer su, uglavnom, patrioti državu branili zarobljenim naoružanjem i municijom.
IZVOR: Avdo Huseinović “Grmljavina bosanskog otpora i danas odjekuje”.
[…] Od dječaka u patikama do respektabilne vojne sile – Godišnjica formiranja Armije Republike Bosne… […]