U organizaciji Bosanske akademije nauka i umjetnosti ”Kulin ban“ danas je održan u hotelu Evropa akademski diskurs na temu: „Raspad Jugoslavije i put Bosne i Hercegovine u nezavisnost, te da li je moglo drugačije“ koji je najavio akademik dr. Eli Tauber.
Tom prilikom je istakao da je raspad Jugoslavije jedna posebno osjetljiva tema koja je već samo kao ideja djelovala nevjerovatno, ali na kraju ipak istinito, jer se to desilo. Uvijek se pitamo da li je moglo drugačije? Iako je vjerovao je da je to moglo drugačije da se desi, na kraju svih zapleta i raspleta istakao je akademik Tauber da svi mi koji volimo BiH kao multietničku zajednicu izglasali smo na referendumu jedinstvenu i nedjeljivu, nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Mislili smo da je to dovoljno.
Potom je riječ preuzeo Predsjednik Bosanske akademije nauka i umjetnosti akademik prof. dr. Suad Kurtćehajić.
Predavanje je započeo sa konstatacijom da je 31 godinu od nezavisnosti BiH duboko podijeljeno društvo te je citirao sina generala Halilovića Semira koji je svoje izlaganje na FPN u Sarajevu na temu Dana nezavisnosti iznio pod naslovom: Od nezavisnosti od SFRJ do zavisnosti od cijelog svijeta.
Posmatrajući slavljenje Dana nezavisnosti sve je izgledalo sjajno. Međutim stvarno stanje u BiH nije tako. Na prostorima od preko 70% u BiH gdje su Bošnjaci u manjini prije svega u entitetu Rs i prostoru koji je pod kontrolom Čovićeve politike odnosno gdje su bosanski Hrvati u većini položaj Bošnjaka je možda najlošiji u historiji Bosne uključujući i položaj i brojnost Bošnjaka u vrijeme Osmanske i Austro-Ugarske vlasti kao i Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, a posebno kada se uporedi sa položajem Bošnjaka u BiH u jugoslovenskoj federaciji koja je predstavljala najveći civilizacijski nivo zajedništva i međuetničke tolerancije naših naroda i narodnosti.
Percepciju da je sve u redu stvara slika položaja Bošnjaka u Sarajevu i dijelovima BiH gdje su Bošnjaci u većini a to je prostor nešto manji od 30% teritorije BiH.
S druge strane Dejtonski ustav je tako koncipiran da je za svaki zakon potrebno da prođe oba doma Parlamentarne skupštine BiH a samo u predstavničkom domu potrebno je da apsolutna većina (najmanje 50% plus jedan glas) uključuje suglasnost najmanje entitetske trećine u a to je 5 iz manjeg i 10 poslanika iz većeg bh entiteta. I zbog toga imamo stalnu blokadu zakonodavne vlasti koja bi trebala da donosi stotinu zakona godišnje na nivou države BiH kako bismo mogli za petnaestak godina računati da ćemo ući u EU a umjesto toga donese svega nekoliko zakona.
Nepoštivanje odluka Ustavnog suda BiH od strane institucija entiteta Rs u pogledu zabrane 09. januara kao Dana Rs, te odluke zabrane raspolaganja nepokretnom imovinom koja je državno vlasništvo i svjesno kršenje te odluke od institucija vlasti u entitetu Rs predvođenih Dodikom pokazuje svu nemoć države.
Jedini instrument koji može natjerati političare i institucije entiteta Rs je internacionalna zajednica oličena u Visokom predstavniku. Ukoliko Šmit ne suspenduje kočničare Rs-a iz politike, a to su Dodik i njegovi prvi trabanti i pošalje poruku šte čeka ostale ako nastave tim putem, te ne uvede ekonomske sankcije entitetu Rs zbog nepoštivanja ustavne norme sadržane u članu 3.stav 3.b) da su entiteti dužni pridržavati se Ustava BiH te odluka institucija BiH ( ovdje prije svega Ustavnog suda čije su odluke konačne i obavezujuće (čl.6., st.4.).
Ukoliko i taj instrument izostane onda imamo Bosnu i Hercegovinu kao nemoguću i nefunkcionalnu državu a za to snosi krivicu internacionalna zajednica a prije svega EU i SAD koje su priznale BiH u aprilu 1992. godine ali joj nisu pružile nikakvu zaštitu niti su kod zahtjeva za referendum dali naznake da će ako referendum uspije i BiH bude priznata pružiti zaštitu njenom suverenitetu svim raspoloživim sredstvima a ne samo humanitarnom logistikom. Također nam je na kraju internacionalna zajednica predvođena SAD kreirala Dejtonski sporazum za koji je akademik Ibrahimagić u jednom intervjuu na Face TV rekao da nas je uveo u probleme sa funkcionisanjem države iz kojih nećemo izaći do sudnjeg dana.
Sagledavajući današnje stanje akademik Kurtćehajić je dao kratak pregled državno-pravne historije BiH sa posebnim osvrtom na stvaranje obje Jugoslavije ističući da se bez razumijevanja njihovog nastanka ne može pravilno ni razumjeti kriza i raspad jugoslovenske federacije. Posebno je važno razumjeti Titov partizanski pokret i strukturu učešća i zasluge pojedinih naroda u njemu jer je on temelj izgradnje kako nove Jugoslavije tako i obnove novovjekovne državnosti BiH ali i postavljanju prema krizi u SFRJ koja je nakon Titove smrti doživjela plimu nezadovoljstva ustavnim rješenjima od 1974. godine od strane srpskih političara.
Akademik Kurtćehajić je osvrćući se na teška vremena jugoslovenske krize i položaja BiH koja se našla na raskršću kojim putem da ide, u svom izlaganju objasnio dvije mogućnosti koje su postojale da se izbjegne oružani sukob u BiH a koje su dosada bile tabu tema iako bi trebale biti teme naučnih okruglih stolova jer se radilo o historijskim mogućnostima koje su propuštene pa da naučnici elaboriraju argumente za i protiv.
Prvi je historijski dogovor koji je uz suglasnost Alije Izetbegovića postigao Zulfikarpašić sa Miloševićem u julu 1991. godine o skraćenoj Jugoslaviji sastavljenoj od Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Tom prilikom je Milošević ponudio da se automatski ukidaju već stvorene srpske autonomne oblasti u BiH, da komandanti svih korpusa od tada pa na ubuduće u BiH budu samo Muslimani ( danas Bošnjaci), da se prostoru nekadašnjeg Novopazarskog sandžaka da kulturna autonomija, te da Izetbegović bude predsjednik ili premijer te nove države. Također Milošević je bio suglasan da se u slučaju srpsko-hrvatskog oružanog sukoba koji je visio u zraku Muslimani neće mobilisati a akademik Filipović je obezbijedio da se to sve potpiše pod supervizijom internacionalne zajednice. Ono što se zna jeste da je Izetbegović rekao da ide na put u SAD i da će potpisati kad se vrati ali je potom oklijevao i na kraju odustao (vjerovatno je unutar SDA imao pritisak njemu najbližih ljudi) i onda se krenulo sa Memorandumom o suverenosti Skupštine BiH od 14 na 15 oktobar 1991. godine da BiH neće prihvatiti nikakvu Jugoslaviju bez Slovenije i Hrvatske.
Druga mogućnost je bila poznata kao Lisabonski sporazum ili Karington-Kutiljerov plan ( radilo se o seriji sastanaka koji su u najvećem broju održavani u Lisabonu) po kojem se BiH trebala konstituisati sa tri federalne jedinice, a osnova je trebao biti popis od 1991. godine koji ako bi se striktno primjenio doveo bi do toga da bi muslimanka teritorijalna jedinica imala 44 %, srpska 40% i hrvatska 16%. Postoje izvori da su 18. marta 1992. godine etnički lideri postigli suglasnost ali da je američki ambasador u Jugoslaviji Voren Cimerman presudno uticao na Izetbegovića da odustane od tog plana da bi kasnije u svojim izjavama rekao da taj plan i nije toliko loš i da je znao da će u BiH nastati takav pakao da mu ne bi palo na pamet da ubjeđuje Izetbegovića da odustane. Suština je bila kod ovog plana da su bosanski Srbi izrazili svoje nezadovoljstvo da su preglasani na referendumu i da se nezavisna BiH ne može konceptualizirati bez njihove volje koju su izrazili tako da se BiH u novoj situaciji mora redefinisati kao država sa tri teritorijalne jedinice.
Iako je ovo pretpostavljena historija akademik Kurtćehajić smatra da ove teme ne smiju biti tabu, odnosno nešto o čemu se ne može pisati i govoriti i dobro bi bilo da mladi naučnici istraže sve implikacije ovih propuštenih mogućnosti i „šta bi bilo da je bilo“. A novije generacije političara, a prije svega predstavnici bošnjačkog naroda kao najbrojnijeg i najzainteresovanijeg, moraju pokušati naći minimum zajedničke volje sa prije svega bosanskim Srbima i Hrvatima potrebne za funkcionisanje Bosne i Hercegovine kao države.