Safa Lotrić Deletić prva je partizanka iz redova muslimanske ženske omladine. Bila je bolničarka 2. čete 3. bataljona, u NOB-u od 1941. godine, član SKOJ-a od 1941. godine i KPJ od 1942. godine, krajem rata član Politodela brigade. Nositeljka je „Partizanske spomenice 1941.” kao i drugih brojnih društvenih priznanja poput Ordena za hrabrost, Ordena zasluge za narod III reda, Ordena „Bratstva – jedinstva II reda“, Ordena za vojne usluge sa zlatnim mačevima, Ordena republike sa zlatnim vencem i našeg nacionalnog priznanja „Opšteg priznanja“. Zabilježeno je da je četiri puta ranjavana u NOR-u i to na današnje četiri jugoslovenske republike.
Preko AFŽ-a u Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici i Prijepolju dala je veliki doprinos emancipaciji muslimanki i obnovi i izgradnji svoje zemlje. Rođena je u Prijepolju 1922. godine, gdje je i preminula u 64. godini 1. aprila 1986. godine. Danas se po revolucionarki Safi Lotrić u Prijepolju ništa ne zove.
Prije rata – borba: Safa Lotrić ostaje bez oca brzo, a cijelo školovanje će provesti u velikom siromaštvu. Rano je zbacila zar i feredžu i odlazila u susjedne kase da prodaje ćilim. Sa posebnom „mustrom“ ćilima u koji je bio utkan državni grb kraljevine Jugoslavije, Safa Lotrić je učestvovala na Dvorskoj izložbi koja je 1938. godine organizovana u Kraljevstvu Kraljevine Kraljevine Kraljevine Kraljevine.
Revolucionarne promjene u svijesti i životu Safe Lotrić počele su od njenog prisustva u ženskoj sekciji SD „Polimlje“ gde se napredna omladina Prijepolja podučavala šivenju i krojenju, pripremama za borbu protiv drugih kultura i inicijative za održavanje kulture. Tu na singerici uči da šije u ženskom salonu krojačice Ljube Radičević, supruge Branka Radičevića. U toj sekciji, Safa dobija prve predstave o borbi žena za svoja prava, za ravnopravnost, za kulturnu emancipaciju. Kada je klasni neprijatel tu sekciju rasturio i kada je ta sekcija zaštićena, Safa se uputila u Beograd da u nekoj privatnoj firmi traži posao. Zaposlila se u jednoj beogradskoj metalskoj fabrici. Tu je okusila gorak proleterski život, ali i dobila prvu teorijsku spoznaju o klasičnoj borbi, o potrebi obrazovanja i emancipacije. U Beogradu će ostati sve do aprilskog sloma kraljevine proleterske Jugoslavije, a onda se vraća u Prijepolje.
Rat: Kada je Prijepoljac Lutvo Čokić na početku rata pričao majci scenu kako jednu ženu vuku ulicu vezanu, a da ona viče i psuje na sav glas, pitao se ko je ta luda žena. Majka mi je odgovorila: „To je sine Safa Lotrić, nije ona luda, ona je hrabra“.
U knjizi „Žena muslimanka u Titovoj Jugoslaviji“ Prijepolja Munevera Hadžišehović opisuje prvi susret sa ženskom partizankom, Safom Lotrićem. „Nosila je uniformu koja se nalazila od suknje i kratke maslinasto zelene jakne od engleske vune, partizansku kapu sa crvenom zvijezdom na čelu i visoke čizme. Imala je pištolj u svakoj futroli vezanu oko struka“.
Uprkos ustaškoj strahovladi, devetnaestogodišnja Safa je prvih ustačkih dana napustila kuću na Bostanima po nalogu i zadatku svoje Partije, izašla u selu Sedobro i Kosaticu, maskirana zarom i saborom načelnikom Saveza načelnika Saveznog saveza, načelnikom Saveza ministara. Tu je ustaše hapse i odvode u zloglasni zatvor katoličke bogoslovije u Sarajevu. Posle tromesečne policijske tortrue, Safa uspijeva da se izbavi iz zatvora. Nakon toga, uključuje se partizanskim jedinicama u Novoj Varoši, gde je završio partizanski kurs za bolničarke, posle čega je stupila u Mileševsku partizansku četu. U februaru 1942. godine postaje član KPJ. Ratni putevi odveli su se kasnije u Treću sandžačku, na slavnom putu sandžačkih proletera od Šćepan Polja do Bosanske krajine i prije, a od decembra 1943. godine Safa je u borbenoj postrojbi proletačke brigade Pete. Borila se na poprištima Bradine, Kupresa, Prozora, Livna, Malovana, Neretve i Sutjeske, na celoj putanji gde su vojnici njeni Mileševci. Ratni hroničari zabilježili su da je četiri puta ranjavana u NOR-u.
Kao bolničarka i hrabra borkinja prošla je sve ofanzive od početka do kraja rata iz kog je izašla sa činom kapetana JNA.
Poslije okupacije morala je sa drugaricama Zoricom Borisavljević, Mišom Cvijović i Milenom Stojadinović svakog dana da se javi Italijanima.
Na pitanje šta joj je u ratnom paklu bilo najteže, odgovorila je:
„Najteže mi je bilo u ratu podnijeti trenutke kad se sve oko tebe nađe u košmaru nehigijene, kad se nakote vaške, pa se čak i četkica za zube „okiti“ vaškama! To je za ženu groznije i strašnije od jezičkog zavijanja „štuka“! Teže od onog kad sam posle ranjavanja na Sutjesci nad sobom izvršila operaciju običnom britvom, umjesto hirurškim skapelom da bi iz tijela odstranila geler! Ili, kada sam kao bolničarka u kanjonu Neretve rukama vraćala prosutu utrobu ranjeg mitraljesca!“
U ratu će poznati i svog bračnog druga Velimira Veška Deletića iz mjesta Šekular, u blizini Andrijevice i Berane. Život su proveli u Prijepolju, nastali u kući u Vakufu. Tu će odgajati i dvoje dece: kćerku Senku i sina Slobodana.
Po oslobođenju, Safa postaje član Gradskog komiteta KPJ u Novom Pazaru, član Sreskog komiteta KPJ u Tutinu i Prijepolju, organizuje radnu brigadu AFŽ-a koja se bavi aktivnom odlaskom na odbore za vanredne kurseve za vanredne radne akcije i vanredne kurseve za vanjske radne akcije. U Narodnom odboru Sreza mileševskog bila je poverenica za trgovinu, prosvetu i zdravstvo, birana je za članak Opštinskog komiteta SKS i član predstavništva Opštinskog odbora SUBNOR-a. U penziju je otišla sa radne dužnosti direktora bioskopa „Sutjeska“ u Prijepolju.
Uz visoke vojne počasti, na groblju Kosova u Prijepolju, u srijedu je 2. aprila 1986. godine sahranjena Safa Lotrić Deletić. Njeni posmrtni ostaci bili su izloženi u holu Doma revolucije, gdj joj je počast odao veliki broj ljudi.
U oproštajnom govoru tadašnji predsjednik OK SKS Hadžo Mušović rekao je:
„Safino životno djelo je dragocjen doprinos sveukupnom razvoju i napretku našeg kraja. Prva je krenula u rat raskidajući sa patrijarhalnim nazorima i odbacujući slepu poslušnost, čime je svojim primerom trasirala put emancipacije žene u zaostalom Sandžaku“.
Novinar i publicista Milorad Veruović u oproštajnom govoru na Safe Lotrić će reći:
„Odlazi danas od nas prva muslimanska omladinka sa cele teritorije bivšeg Sandžaka, koja je od prvog ustaničkog dana odlučno i svesno postala u prve borbene redove Titovih partizana….. Jedva je par dana pre nekoliko dana čula nekoliko dana. rekla si u šali tebi svojstvenoj, kao da citiraš nekog drevnog mudraca: „Pa šta, moliću lepo, ni roditi se, ni umrijeti nije ništa novo, na ovaj svijet nije ni radosno, ni žalosno ni, ni doći“. Sa takvom hladnokrvnošću prekaljenog, očeličenog borca koji se prezivaju malograđanski strah i kukavičluk, borca koji ne gazi po životu plašljivo i pelivanski kao po akrobatskoj žici, ti si bio po akrobatskoj žici, ti si bio samo u svijetu da znam o tome što je on u tom trenutku bio slobodan iza tebe pregrmele sve velike bitke, protutnjale sve strašne ofanzive, kad su dobijene i podeljene mnoge kavge i mejdani sa konzervativnim tradicijama i provincijskom svešću palanke, sa fašističkim nacionalnim savezom i jugoslovenskom nacionalnošću. I kada sutra budu pisane najrevolucionarne stranice istorijskog letopisa Prijepolja i njegovog uspona, tvoju biografiju, uvjereni smo, niko neće moći mimoići“.
Foruminfo
Cudim vam se sta popularisete.