Za 100 maraka ubij Bošnjaka, za 50 gledaj to

Marko Sosič nije samo za kafanskim stolovima pričao o ovome. Prije 10 godina je za slovenačke medije između ostalog rekao: “U Trstu ima mnogo ljudi koji se liječe od trauma koje su im nastale kao posljedica zločina koji su počinili nad drugima u prošlosti. Ne kao vojnici, već kao civili raznih nacionalnosti. Inače, nije tajna da je u Italiji od 1992. do 1994. godine postojala organizacija ‘Safari Sarajevo’ i da su je posjećivali svi koji su htjeli doživjeti ovakvo adrenalinsko iskustvo. Platili bi sto njemačkih maraka (100 DM) ako bi htjeli nekoga ubiti ili pedeset maraka (50 DM) za voajerstvo, za gledanje ovog ubijanja!”

Građani bojkotuju koncert srbijanskog pjevača čiji je sin objavio sliku Ratka Mladića uz poruku: “Hvala za Srebrenicu”.

Sada već pokojni slovenački pisac Marko Sosič pričao je kako je u Trstu upoznao čovjeka koji je početkom devedesetih odlazio u Bosnu i za novac, umjesto životinja, pucao na ljude u opkoljenom Sarajevu. Marko je pričao da je to bila tek sjena čovjeka, ono malo što od čovjeka ostane nakon što ga dotuče savjest. U borbi protiv nje ništa mu nije pomoglo, ni psiholozi, ni alkohol, a očigledno ni birtijska ispovijedanja u momentima uzbuđenja duše, kojima je Marko svjedočio.

Čovjek je nedugo zatim umro ostavivši svoju avetnu priču na duši piscu, osjećajnom i osjetljivom. Marko je nastavio pričati tu priču, koja je poput more pritiskala piščevu psihu. Činilo se da se Marko bio čak i sažalio nad sudbinom starca kojega je ubila vlastita nečovječnost. Ali još ga je dublje potresla svijest o njegovu postojanju.

Njegov odlazak možda je spriječio da ova priča dobije neku drugu dimenziju kroz njegove romane. Ovako nam je ostao samo njegov posljednji veliki roman Kruh, prah i u njemu nekoliko potresnih sekvenci u kojima pisac oživljava tog izopačenog čovjeka.

Na današnji dan bačen rekordan broj granata na Sarajevo, čak 3.777 komada

“Slika muškarca iznenada nestaje iz mojih misli, vratiće se, znam. Sa njim nestaju i njegova žena i njihova djeca. Nema ih više. Uvijek je tako, posjete me pa nestanu. Kad se vrate, muškarac će biti sam i njegova će žena biti sama, muškarac će se približavati frontu, gdje će ga dovesti do snajperista koji će mu za pare dozvoliti da ubije čovjeka, a žena će i dalje biti kod kuće i gledati kroz prozor i pušiti i čekati da se djeca vrate iz škole.” (Kruh, prah)

O Markovoj svjedodžbi priča mi jedan drugi pisac, koji se poslije gledanja filma Sarajevo safari sjetio Markove ispovijesti njemu, za nekim kafanskim stolom, na nekim susretima pisaca. Pritiskala je, očigledno, ova priča Marka kao nekad Milovana Đilasa priča o pokolju u Šahovićima (1924), koju je čuo od svog oca, sudionika tog krvavog pira. Đilas je o tome pisao u knjizi Besudna zemlja, ali i u višetomnom romanu Svetovi i mostovi, kroz izmišljene lokalitete i ličnosti, no s jasnom asocijacijom na zločin u Šahovićima.

Marko Sosič nije samo za kafanskim stolovima pričao o ovome. Prije 10 godina je za slovenačke medije između ostalog rekao: “U Trstu ima mnogo ljudi koji se liječe od trauma koje su im nastale kao posljedica zločina koji su počinili nad drugima u prošlosti. Ne kao vojnici, već kao civili raznih nacionalnosti. Inače, nije tajna da je u Italiji od 1992. do 1994. godine postojala organizacija ‘Safari Sarajevo’ i da su je posjećivali svi koji su htjeli doživjeti ovakvo adrenalinsko iskustvo. Platili bi sto njemačkih maraka (100 DM) ako bi htjeli nekoga ubiti ili pedeset maraka (50 DM) za voajerstvo, za gledanje ovog ubijanja!”

(VIDEO) Vesna poručuje: Umiru širom svijeta, ali izraze želju da se sahrane u Potočarima kako bi ta priča oko genocida bila još veća

Pisac, pak, ne otkriva (ili nije saznao) cjenovnik za ustrijeljeno sarajevsko dijete. Drugi izvori kažu da je tarifa bila skuplja. Kada bi na snajperu ugledali majku koja za ručicu drži dijete, sportaš bi morao odlučiti koga želi gađati. Za dijete bi cijena bila veća. Nakon povratka “iz lova” dolazilo bi do otrežnjenja i užasa. Pomisao, tako bi neko, jednog dana, mogao ubici ubiti ženu, djecu, roditelje. Za sto maraka. Svakim danom trauma je bila sve gora i mnoge od njih traju već decenije. Kao jedini lijek, činilo se što više alkohola i najperverznija utjeha: ‘Nisam pucao u glavu, nego u noge!'”

Pisac bi povukao dim cigarete i nastavio priču. Psihijatri u Trstu slušaju takve izgovore i bespomoćno dižu ruke. Ovi kriminalci se prvo moraju izliječiti od alkoholizma, tek onda se može početi liječiti psiha zločina.

Sosič je i u romanu Ki od daleč prihajaš v mojo bližino pod utiskom priče o Sarajevo safariju i bolesnoj čovjekovoj duši. Ne piše Sosič direktno o ovom lovu na ljude, već o savjesti koja proradi kad-tad. Radnja se odvija trinaest godina nakon Drugog svjetskog rata, a autor sažima događaje u pet dana izmišljenih događaja. Glavni lik ovog romana je Ivan Slokar, Tršćanin, Slovenac i profesor prirodnih nauka. Čini se da je čovjek koji ima sve što je pojedincu potrebno za ispunjen i srećan život; brižna supruga Sonja i ljupka kćerka Biserka, posao u kojem uživa poštovanje kolega i nema finansijskih problema. Ipak, i njegov život ima sjenku, tamnu tačku iz prošlosti. Ivan se sve teže nosi sa svakodnevnim poslovima, brigama i obavezama, sputavaju ga stalne misli i vizije iz prošlosti kojih ne može da se otarasi. Poslije trinaest godina ponovo su se vratile loše uspomene.

Niz naizgled svakodnevnih događaja počinje da budi u njemu davno potisnute uspomene. Na autobuskoj stanici sreće staricu s jabukama, a njene riječi “treba nam oprostiti” dugo mu odzvanjaju u glavi. Tada u novinama vidi sliku dvojice mrtvih biciklista na travnjaku, što ga jako uznemirava. Neočekivani odlazak majke kod sestre i pronalaženje skrivenih slika ispod fioke u roditeljskom stanu zaključuju ovu seriju i u njoj postavljaju mnoga pitanja. Polahko počinje da shvata događaje iz 1993. godine, očevu mržnju prema majčinoj rodbini, izbjeglicama iz Bosne, sjeća se i svog rođaka Jasenka. Traumatična sjećanja su toliko jaka da ga na kraju dovode do ivice ludila.

Kojić shvatio kao prijetnju Orićevu poruku: Mi Podrinjci smo rođeni ili da umremo ili da pobijedimo, ako Bog da pobijedićemo

Film slovenskog redatelja i scenarista Mirana Zupaniča Sarajevo saffari zapravo je samo zagrebao po površini jedne velike teme. Malog muslimanskog rezervata u srcu katoličke Evrope i bizarnog sporta koji je nudio ubijanje uživo te egzotične evropske ljudske vrste.

A ko su bili organizatori ljudskih safarija? Gdje su vodili putevi iz Italije u Bosnu? Ko ih je vodio u Bosnu? Ko je ubijao? Gdje su oni sada? Mnogo je pitanja, a malo odgovora. Slovenački mediji su pisali da i u Sloveniji imaju jasne podatke, a ne samo glasine, da mnogi od poznatih imena idu na psihijatrijske seanse, da svakodnevno primaju jake doze sedative zbog učešća u bosanskom safariju.

Svjedoka je očigledno i previše. Istraživača premalo.

STAV