Piše: Jagoda Savić
Usamljene žene su problem našeg društva, pogotovo ako su stare i usamljene. Usamljena žena se povlači u sebe i ima potrebu da sebi olakša bol. Ako njen um nije dovoljno jak da se nosi sa tegobom koju joj donosi usamljenost, biće joj potrebna olakšanja od bola i takva žena će najčešće posegnuti za čašicom. I tako godina za godinom, čašica za čašicom, i stvori se ovisnost pa se više bez čašice ne može.
Dobro poznajem tri usamljene žene. Jedna se potpuno shrvala i dotakla dno, a druga je našla oslonac u crkvi pa se čupa, iako joj se i tamo oči zacakle već nakon dvije-tri čašice. Za razliku od njih, treća blista i posvuda širi svoju pozitivnu energiju koja potiče iz njene životne filozofije „Ako nema sunca, nacrtaću ga“. Ona hrani ulične cuke i mace po svom naselju i kaže „Ja se osjećam voljenom. Sretna sam jer me vole čistom bezinteresnom ljubavi. Ona njihova radosna faca kad me vide sa kesicama mesa, to nema cijene.“
Usamljene žene se najčešće fiksiraju da moraju imati partnera kog s nestrpljenjem čekaju godinama i pate što ga nemaju, ne shvatajući da izvor ljubavi ne mora nužno biti muškarac i da nedostatak muške ljubavi mogu uspješno zamijeniti nekom drugom vrstom. Onaj ko želi da bude voljen, uvijek sebi nađe put da se emotivno ostvari. Možemo otići u dom za nezbrinutu djecu, donositi čokolade i igrati se sa djecom koja su zahvalna za svaki osmjeh, možemo obilaziti nepokretnu baku iz komšiluka, koja će nam se takođe toplo osmjehivati, možemo se aktivirati u organizaciji za djecu sa posebnim potrebama i slično i uvijek naći nekoga ko je željan ljubavi. Bitno je samo da u sebi imamo taj impuls za crtanjem sunca i da izborom osoba kojoj ćemo pružiti ljubav izbalansiramo svoje emocionalne potrebe „dajem-dobijam“.
„Ne crtati sunce“ i nedostatak impulsa da se trudimo da nam bude dobro ometa naše normalno funkcionisanje, pogotovo kad se čašice rakije zamijene flašama rakije. Usamljena žena, koja po pravilu nema porodicu, tada počinje da propada socijalno, finansijski , zdravstveno i moralno, a počesto i mozak počinje da joj priređuje neke čudne igrice zbog čega ona postepeno postaje ili psihološki ili psihijatrijski problem.
Usamljena Vera:
Sada ćemo detaljnije osvijetliti prvu od tri pomenute usamljene žene. Radi zaštite njenog identiteta nazvaćemo je fiktivnim imenom Vera. Ova usamljenica je već počela da hoda u prljavim bluzama, a godinama je u crkvu dolazila u skupim šanel kostimima, i sa uparenim cipelama i tašnom. Ako su cipele bile crne i tašna je obavezno bila crna, ako su bile smeđe i tašna je bila smeđa , ako su sive isto, i uvijek od najskuplje kože. Sada Vera u kupatilu pomoći veš za pranje pa joj on stoji neopran po deset dana i počinje da zaudara, kad otvori frižider zapahne nas miris pokvarene hrane koju danima ne baca i često ne zna koji je dan i koji je datum. Na drugoj strani, Vera je samostalna u kuvanju, u nabavci namirnica u supermarketu i na pijaci, svaki dan izađe na kafu u obližnji kafić, sposobna je i da šeta više kilometara a da se ne umori i svoje finansije uredno vodi.
Kad je njena prijateljica Rada vidjela da je Vera počela da misaono posrće, otišla je u socijalnu službu i u najboljoj namjeri prijavila da je Veri potreban psihijatrijski nadzor. Rada se pokajala što je to uradila i još uvijek se kaje što je uopšte imala očekivanja prema toj instituciji. Tačnije rečeno, osjeća se odgovornom što je prijavila njeno ugroženo mentalno zdravlje i ima potrebu da se i dalje upliće u tu situaciju iako sada o Veri brinu nadležni. Razlog Radinog kajanja je bio taj što su ubrzo nakon njene prijave došle dvije socijalne radnice u kućnu posjetu, i nisu napravile uvod tipa „Dobar dan, kako ste? Mi smo ti i ti iz te i te ustanove i došli smo Vam u kućnu posjetu. Da li možemo razgovarati sa Vama?“ i slično. Umjesto takvog pristupa, one su u prvoj rečenici tresnule „Dobar dan, mi smo došli da vidimo da Vas smjestimo u dom.“ Rada ih je lično čula jer je sjedila u Verinoj dnevnoj sobi kad su došle, upitala je samu sebe „Gospode, šta uradih?“ i u njoj je odmah proradilo nekoliko „okidača“. Prvo, Rada je nekoliko godina pomagala jednoj baki Edibi sa Baščaršije da se odbrani od sarajevske građevinske mafije koja joj je život pretvorila u pakao da bi se dokopala njene parcele. Rada joj je besplatno napisala više tužbi, žalbi i podnesaka koji protiv građevinske hobotnice nisu imali nikakavih šansi. I baka Ediba je isto bila smještena u dom, i to na više nego čudan način. Drugo, jedna Radina rodica i još jedna kućna prijateljica su umrle sutradan nakon smještaja u dom jer nisu mogle da prebole odvajanje od kuće, a socijalna služba tu opciju skraćivanja tuđeg života primjenom mjere „socijalne zaštite“ uopšte nije uzela u razmatranje. Treće, Radi i njenoj porodici je socijalna služba pokušala da otme stan, ali je putem suda uspjela da ga vrati.
Rada i Vera su se dvadeset godina družile petkom i nedeljom, šetajući nakon molitve od crkve u gradu do Verine kuće. Sad je socijalna služba Radu dovela u situaciju da potpuno neplanirano svaki drugi ili treći dan sate i sate provodi sa Verom, kako bi svojom podrškom ublažila Verine nove poteškoće, ali i jer se uplašila da bi socijalna služba zloupotrijebila svoja zakonska ovlaštenja i Veri nanijela štetu.
Naime, Vera posjeduje jednu staru oronulu kuću u nultoj zoni grada gdje sama parcela na tržištu košta oko 350 000 KM i posjeduje lijepo opremljen stan na odličnoj lokaciji. Rada se osjećala krivom što je socijalna služba uopšte saznala za Verinu situaciju, jer da ona nije do njih otišla, socijalna služba ne bi ni znala za Verino postojanje. Rada jedostavno nije željela da na svojoj savjesti ima bilo kakvo otimanje Verine imovine od strane socijalne službe.
Uriniranje po stubištu:
Komšije su Veru prvo putem predstavnika za zgradu prijavile na EKO telefon, ali je glavni gradski inspektor odlučio da tu prijavu ne šalje na sud jer mu očito nije imala dovoljno dokazivih elemenata. Zatim su je 16. 08. 2023 godine prijavili Centru za mentalno zdravlje. Budući da sam i sama urološki pacijent, dozvolila sam sebi da ispitam okolnosti te prijave. U suštini, Veru su komšije predstavile ka potpuno ludu osobu koja nema kontrolu nad svojim ponašanjem i koja u svojoj duševnoj bolesti ugrožava zdravlje svojih susjeda. Po izjavama stanara urin na stubištu je bio vrlo smrdljiv, gust i ljepljiv. Svaki posmatrač koji bi čuo takvu informaciju, bi odmah pomislio da bi se osoba koja se tako ponaša trebala liječiti pod hitno i to u zatvorenoj psihijatrijskoj ustanovi.
Međutim, ja sumnjam u tu priču sa uriniranjem po stubištu, zato što imam naviku da u mojoj glavi rekonstruišem događaje i u njima tražim logičke neusklađenosti. Da budem iskrena, postoje fotografije pomenutog uriniranja koje je uslikao jedan službeni organ izlaskom na teren, a koje sam imala prilike da vidim. Te fotografije pokazuju da bi izvršilac uriniranja po stubištu prije mogao biti muškarac nego žena, pa bi mi bilo najdraže da se tužilačkom naredbom zaplijene te fotografije, jer se na njima jasno vidi:
1.)da slika polukružne ivice gelendera , na mjestu gdje se sastavljaju kraj stepenica i plato tog sprata, pokazuje urin odmah uz šipke gelendera, kako bi urinirao muškarac koji stoji a ne žena. Žena koja urinira, i iz polučučnja i iz čučnja, licem ili leđima okrenuta gelenderu, treba više prostora da svoje tijelo pozicionira uz gelender pa bi ivica lokve njenog urina bila odmaknuta barem za 20-25 centimetara od šipki gelendera,
2.) tragovi urina na tri, a kasnije i na pet stepenica, koje je uslikao isti organ, opet puno više liče na muško uriniranje nego na žensko. Naime, na fotografijama iz te evidencije se na svakoj stepenici vidi ravnomjerna horizontalna linija široka otprilike četiri centimetra koja prati ivicu stepenice, koja je nešto šira opet uz samu šipku gelendera. Razlivanje urina po ravnoj površini ne može biti linearno već kružno, a gdje postoji nagib onda u obliku potočića prema dole,
3.) iskazi stanara stanara o vremenskom početku pojave uriniranja po stubištu se ne poklapaju, po nekima je od Božića, po nekima od kraja maja, po nekima od kraja februara, po nekima od ljeta, po nekima otkada se stanarka Mirela odselila, po nekima od prije osam mjeseci. Lično mislim da stanari ne govore istinu o dužini trajanja tog problema na stubištu jer je nelogično da mjesecima ništa nisu poduzimali. Njihove poduzete radnje „ o koje su se nadležni oglušavali“ datiraju od samo dva mjeseca unazad.
4.) po iskazima stanara, urin je po stubištu viđan uglavnom ujutro, a Vera ustaje oko 09:00 sati, popije kafu, drijema najmanje do 11:00, i do tog vremena uopšte ne izlazi iz kuće,
5.)izjava svjedoka M. L., koja je prvo rekla da je Veru lično vidjela dva puta da urinira po stubištu, a onda je preda mnom povukla iskaz,
6.) dokaz o podudarnosti Verinog urina sa urinom nađenim na stubištu nije proveden. Nije urađena laboratorijska analiza ta dva uzorka urina, barem na izgled, boju, proteine, šećer, urobilinogen, bilirubin, itd., a nije izvršeno ni poređenje dva uzorka, zbog čega nije utvrđeno da li se poklapaju,
7.) Verine reakcije po opisima jedne stanarke se svode na to da je Veri govorila da to ne radi, a ujutro bi to opet uradila, onda je pitam „pa, dobro, Vera, što to radiš“ a ona sjedne sa mnom normalno, fino priča kao da se ništa nije desilo i nikad nije bila agresivna.
8.)specifična gustina urina varira u zavisnosti od količine unijete tečnosti i rada bubrega. Ako se urinira na otvorenom prostoru, urin se isparava određenom brzinom. „Ljepljiv“ može biti kad iz njega ispari voda, ali to je znak da se uriniranje nije ponavljalo, jer bi novi urin na stubištu svojom tekućinom razrijedio onaj prethodni.
Ukratko, nečiji urin jeste bio na stubištu, ali sem svjedokinje M.L., koja je povukla svoj iskaz, Veru niko nije vidio da urinira. Snimci mokrih površina po stubištu su samo dokaz o djelu ali ne i o počinitelju. Postavljam pitanje šta ako se radi o lažnom prijavljivanju iz člana 347 Krivičnog zakona FBiH?? Koga ćemo nacentrirati da krivično odgovara?
Kad komšiluk pobjesni:
Jedno veče je Rada prošetala do Verine zgrade i porazgovarala sa komšijama. Stanarka Adnela H. ima dvoje male djece i tvrdi da probleme sa smrdljivim, ljepljivim i i gustim urinom ima već godinu dana, iako Rada do 20.02.2023 nikada nije vidjela urin na podu stubišta, već samo lokvu obične vode u jednom ulegnuću na podu. Faktički, Adnela je, kao laik u medicini, poistovijetila neugodan miris urina sa zarazom, i razvila niz strahova o ugroženosti zdravlja, ne znajući pri tom da smrad urina ne mora nužno biti vezan za bakterije i viruse. Npr, kada neko ima kamenje u bubrezima koje sadrži cistin, aminokiselinu koja u sebi ima sumpor, tada urin miriše na pokvarena jaja, kada rad bubrega počinje da otkazuje urin miriše na amonijak, kad se jede špargla miris urina je jednako nepodnošljiv, kad je jetra bolesna i kad se mokraća zadržava u bešici urin takođe ima vrlo jak i neugodan miris.
Adnela H. tvrdi da već mjesecima ima intenzivan strah od tog urina, „danas tri sata čistila i dvije litre varikine potrošila, i vode da isperem, a šta sam Domestosa potrošila za dezinfekciju“… a svih tih mjeseci nije bila u stanju da uzme štapić za uši, pa da njime pokupi s poda uzorak urina za koji tvrdi da je ljepljiv, stavi ga u namjensku bočicu koja košta 0,5 KM i odnese je u najbližu „Biolab“ laboratoriju, plati 10 KM i traži laboratorijsku pretragu urinokulture. Samo uz pozitivan laboratorijski nalaz bi njen strah bio osnovan. Ovako je Adnela mučila sebe i sama pothranjivala svoj strah. Kad je Rada razgovarala sa njom, još uvijek je govorila vrlo povišenim tonom, preglasno, kao osoba koja ne umije da kontroliše svoje emocije. Rada joj je rekla: „Arnela, prošlo je osam dana od Verinog odlaska iz zgrade, kako to da se još nisi smirila? Ja l’ ti to imaš produženi afekt? “ a ona je odgovorila „Ja sam ratno dijete, moram imati traumu“.
Kad su Vera i Rada razgovarale telefonom 09.10. 2023 , Adnela i Vinka su došle Veri na vrata. Vera je Radi rekla „Sačekaj da vidim ko je“ i nije ugasila bežični telefon, pa je Rada imala priliku da čuje jedan izobličen ženski glas koji je bukvalno siktao na Veru, kao da je van sebe. Kasnije joj je Vera rekla da je to bio Adnelin glas. Adnela za komšinicu Vinku kaže „Vinka ovde vedri i oblači“, pa bi se moglo zaključiti da je Vinka kolovođa, odnosno inicijator prijave protiv Vere. 12.10.2023 je Vera Radi rekla da su je Vinka i Adnela napadale na hodniku i svašta joj govorile, da su se naguravale sa njom i da bi Vera rado izašla u popodnevnu šetnju, ali da ih se boji i ne smije da izađe iz kuće. 17.10. 2023 su je opet napale, a po izjavi jedne stanarke nakon toga je intervenisala patrola policije. Ukratko, čini mi se da je Frojd imao pravo kad je rekao „Ako ste u dilemi da li ste ludi, prvo provjerite da li Vam je luda okolina“.
Dario T., sin Vinke, ne znam je li stanar ili dolazi majci u posjetu, je dana 23. 10. 2023 pun sebe i ledeno hladno na stubištu pred Radom izjavio: ona u ovom haustoru više ne može živjeti, ja sam joj prvi jebo mater, prvi sam joj jebo mrtvu majku, bude li izašla, ja ću prvo Vas tražiti, nećete se dobro provesti, još jednom li Vas vidim dole…, uzmite je pod ruku i kući je vodite, nek je kući vodi, ( okrenuo se prema komšinici), Vi ste drski i bezobrazni kad ste se usudili da uopšte dođete ovamo i pitate, a sad van iz haustora i da Vas više ne vidim. Neće Dariju njegov kratak fitilj ništa dobro donijeti u životu, a ni loša samokontrola, čim se unervozio na Radino „došla i pitala“. Mislim da bi mu se trebala izreći mjera zabrane pristupa Veri ako se bude vratila iz bolnice.
Arijana Z. je u prva dva kontakta sa Radom bila ljubazna, a onda joj je, očito pod pritiskom nekog od stanara, 02.11. 2023 poslala ovu poruku: „odgovorila sam vam na pitanja a vi ste iskoristili moju dobrotu i izmanipulisali mene i moje ime u komšiluku baš kao što ste (kad razmislim) i meni unijeli nevjericu i nepovjerenje spominjući razgovore sa drugim ljudima iz haustora. Sad se već pitam šta vi hoćete? Zašto se šunjate po našem haustoru i ispitujete ljude, manipulišete okolo? Šta vi hoćete od nas? Vi ništa niste poduzeli, ni vi ni iko koga je poznavala, a predstavljate se sad kao njena prijateljica. Gdje ste vi bili kad je Veri bilo potrebno? Šta sad hoćete?“ Pa eto, na sreću, za transfer njene griže savjesti postoje konobari- svjedoci, koji će joj objasniti gdje su Vera i Rada bile svaki put kad joj je bilo potrebno.
Vera i psihijatri:
Prvi psihijatar u čije ruke je Vera došla je bio profesor Kenan Raljević, psihijatar čije ophođenje sa pacijentima je vrlo suportivno, odnosno puno podrške a osmjeh veoma topao. Profesor Raljević je 23.06.2022 godine Veri dao dijagnozu F 06, bez psihotičnih ispoljavanja, i Verine kontrole do 05.05.2022 godine su pokazale da joj je stanje bolje a kasnije u tri nalaza da joj je stanje stabilno. Rada je svako jutro zvala Veru telefonom da je podsjeti da popije tablete koje joj je profesor prepisao. Vera je tako u smanjenom obimu, ali koliko- toliko funkcionisala, sve do 16. 07. 2023 kad je Rada otputovala na dva mjeseca, a Vera se zbog tropske vrućine nije usuđivala da krene sa njom da put dug 11 sati. Tada je Vera prestala da uzima terapiju. Kad se Rada vratila u Sarajevo, vidjela se sa Verom dva puta, a onda se Vera nije javljala nekoliko dana. U uvjerenju da joj je pokvaren telefon, Rada je otišla pod njen prozor i zvala je, da bi joj jedna komšinica rekla da su po nju došli hitna pomoć, policija i socijalni radnici i da su je prisilno odveli u psihijatrijsku bolnicu Jagomir. U tu bolnicu se smještaju uglavnom akutne psihoze, pogoršanja hroničnih psihoza, depresivnih poremećaja, te drugi urgentni psihijatrijski poremećaji .
Inače, psihijatrija kao nauka nekada može da da falš rezultate ako u startu ne raspolaže sa dovoljno činjenica iz heteroanamneze, odnosno podataka koje daju osobe iz okoline pacijenta. Tako se npr. mislilo da Vera ima paranoidne ideje da neko hoće da joj otme stan, a onda je Rada policijskoj upravi Novi grad prije neki dan prijavila da neko ulazi u Verin stan dok je ona u Jagomiru jer je zavjesa na prozoru jedno veče bila na trećini prozora, a drugo veče na dvije trećine istog stakla i sigurno je da se nije mogla micati sama.
Pozvala sam telefonom bolnicu Jagomir i pitala za Veru. Moram priznati da me je ta bolnica vrlo ugodno iznenadila. Vera je smještena na intenzivnom odjeljenju, osoblje koje se javlja na telefon je veoma ljubazno i predusretljivo, a kroz slušalicu čujem da se vrlo toplo ophode sa Verom kad je zovu da se javi na telefon. Stiče se utisak da na intenzivnom odjeljenju vladaju smirenost, pažnja i disciplina. Ljubazne su čak i tete u vešeraju kod kojih sam dva puta zalutala greškom i tehničari koji ne dozvoljavaju da se uđe na odjeljenje zbog zabrane posjeta koju je zbog nekih virusa naložilo kantonalno Ministarstvo zdravstva.
Verin odjeljenski ljekar, dr. Rijad Softić, me je čak i primio na razgovor kad sam izrazila želju da mu dam Verine ranije psihijatrijske nalaze koje je Rada čuvala kod sebe. Tom prilikom sam ustanovila da doktor Softić skoro napamet poznaje ICD, Međunarodnu klasifikaciju bolesti, odnosno dio o psihijatrijskim šiframa bolesti od F 00 do F 99. Kad sam prvi put vidjela Veru, četiri dana po prijemu, imala je lice bijelo kao kreč a oči bezizražajne kao klikeri. Ponavljala je svega nekoliko rečenica, ali pod dejstvom jakih lijekova stvarno nisam mogla očekivati da recituje „Gorski vijenac“. Međutim, već nekoliko dana kasnije Veri su iz misli nestale ideje neprijateljskih odnosa i zlih namjera njenih poznanika, koje su joj duže vremena zagorčavale život. Prije neki dan je Vera Radi rekla „Ovo je stvarnost, a to drugo nije“, što znači da doktor radi sa njom da joj se bolesne misli koriguju. Hoću ga kažem da se za ove skoro tri nedelje boravka u bolnici u njenom narativu vidi znatno poboljšanje njenog mentanog zdravlja. To je za sada rezultat doktorovog rada sa Verom i najvažnije je da je ona u dobrim rukama.
Kad jednom uđete u Jagomir, ne možete iz njega izaći bez odluke Opštinskog suda u Sarajevu. Po važećem zakonu mora da vas vještači sudski vještak neuropsihijatar i Verino trenutno mentalno stanje je vještačila dr. Alma Bravo- Mehmedbašić. Ta doktorica, kao čovjek zaslužuje naklon do poda. Osim što je čestita kad vještači, jednom ranije sam imala priliku da vidim koliko je bila nevjerovatno požrtvovana kad se brinula o jednom članu svoje porodice. Tada je umorna i iscrpljena nakon neprospavanih noći dolazila na posao i uprkos hroničnom umoru i uz zadnje atome snage i dalje svojim pacijentima pružala sve od sebe.
Socijalna služba:
Što se tiče socijalne službe, ostaje otvoreno nekoliko pitanja. Prvo, zašto se zabilješke socijalne službe sa kućnih posjeta Veri drastično razlikuju od nalaza psihijatra? Drugo, zašto socijalna služba nije kontaktirala Verinu familiju i pitala da li je neko od njih zainteresovan da se brine o njoj? Pa sve i da oni odgovore sa „Ne pada mi na pamet“, mora postojati zapisnik sa provedenom procedurom kontaktiranja familije. Treće, zašto socijalna služba nije primijenila obavezni princip tzv. najmanjeg posezanja, po kom se prvo primjenjuju prvo blaže mjere pa tek onda one drastičnije. Otkuda ta fiksacija na domski smještaj kad je i boravak u bolnici pokazao da Vera nikad ne bi prihvatila kolektivni smještaj jer je jako vezana za svoj stan u kom je provela preko pedeset godina.
Obzirom na napredak u liječenju, smatram da Vera iz bolnice treba da se vrati svojoj kući, jer ima dovoljno ličnih finansijskih sredstava da plati i dnevni medicinski nadzor i čišćenje stana ako to bude potrebno. Drugo, mislim da Veri za sada uopšte nije potreban ni staratelj i da još uvijek može samostalno da raspolaže i svojim životom i svojom imovinom i da niko drugi to ne treba da radi u njeno ime. Ah, da, zaboravila sam, sve ovo važi ukoliko se neki tajkun već nije nameračio na njenu parcelu u Starom gradu ili ako neki rođak socijalnih radnica nema rješeno stambeno pitanje….
[…] Od usamljenosti do Jagomira […]